Davor Beganović za Bljesak.info: Hrvatski pisci iz Bosne uvijek bježe, a ostaju tako opsesivno vezani uz nju

Tekst članka se nastavlja ispod banera

“Pripovijedanje bez kraja:'Hrvatska pripovjedačka Bosna od Ive Andrića do Nebojše Lujanovića'“, nova je knjiga Davora Beganovića, lektora za bosanski/srpski/hrvatski na njemačkom Sveučilištu u Tübingenu i znanstvenika koji je do sada objavio niz knjiga koje se bave južnoslavenskim književnostima i kulturom u 20. i 21. stoljeću.

Osnovica i načelo poetike hrvatske pripovjedačke Bosne - pripovijedanje bez kraja 

Beganovićevu knjigu objavila je ovih dana Hrvatska sveučilišna naklada u Zagrebu, a tematizira umjetnost pripovijedanja  kao temelj „hrvatske pripovjedačke Bosne“ koje je, kako piše Beganović, i osnovica i načelo njene poetike – pripovijedanje bez kraja.

Pripovjedačka Bosna, sretna sintagma, kako kaže Davor Beganović, koju je skovao Jovan Kršić u antologiji 1930. godine i koja je zaživjela i živi i danas, često je prazna, jedna je od onih sintagmi koje pokušavaju obuhvatiti neku cjelinu i njene značajke.

“Kod Kišića je ta 'pripovjedačka Bosna' prazna. Čitajući Andrića, vidio sam da u konstrukciji postoji nešto što je specifično za njen hrvatski sloj iako je prvobitna ideja bila da se knjiga zove – katolička pripovjedačka Bosna jer u 19. stoljeću nisu nacionalni identiteti bili izraženi u tom smislu i kontekstu, nego isključivo vjerski“, rekao je dr.sc. Davor Beganović za Bljesak.info.

Ipak, u razgovorima s Enverom Kazazom, profesorom na Filozofskom fakultetu i Sarajevu i jednim od ponajboljih književnih teoretičara na našim prostorima, te Irinom Wutsfordff, sveučilišnom profesoricom i Beganovićevom životnom partnericom, odlučio je da ipak bude – hrvatska.

“Djelovalo bi da tim imenom – katolička – arhaiziram pisce, pa sam pristao promijeniti frazu“, otkriva Beganović. 

Hrvatska pripovjedačka Bosna: Ivo Andrić, Ivan Lovrenović, Miljenko Jergović, Josip Mlakić i Nebojša Lujanović 

Prvi trenutak koji ga je 'poveo' ka ovoj knjizi je činjenica da je u knjigama Ive Andrića, Miljenka Jergovića, Ivana Lovrenovića, Josipa Mlakića i Nebojše Lujanovića pronašao određene elemente pripovijedanja koji su zajednički svima.

“Otpor prema kraju, odnosno, otpor prema završavanju samog pripovjednog teksta, tematska okrenutost bosanskim fratrima i Bosni. Kada sam taj teorijski okvir postao tako, onda sam pronašao i načine i strategije izbjegavanja kraja“, dodaje.

Jedna od tih strategija jest - kronika – pripovjedni oblik koji nema kraja jer se proteže linearno, a to znači da se uvijek mora pisati i nikad neće biti završena.

Elementi pripovijedanja zajednički petorici pisaca: Otpor prema kraju, cikličnost, izgubljeni zavičaj 

“Ciklično pripovijedanje, vraćanje prema početku. Ciklicitet je ono što 'Prokletu avliju čini takvom kakva jest. To je Andrićeva ideja povezana i s njegovim filozofskim preferencijama, odnosnom Nieztscheovom idejom vraćanjem početku“, rekao je Beganović.

Hrvatski pisci iz Bosne pišu kronike - intimne, obiteljske, fratarske 

Iako kod Jergovića, Mlakića, Lovrenovića i Lujanovića, modeli variraju što Beganović i dokazuje u knjizi, i dalje se ostaje na temeljnim principima kronike.

“Lovrenović i Jergović pišu kronike svojih obitelji. Lovrenović kroniku vlastite obitelji vraća i na franjevačke, ali i kroniku cijele BiH. Kod Mlakića je ciklicitet najbolje vidljiv u romanu 'Tragom zmijske košuljice', a kod Lujanovića u 'Orugljama iz Waldsassena'“, ističe Beganović.

Ovo nije knjiga koja tematizira povijest hrvatskih pripovjedača u Bosni, naprotiv, dodaje Beganović, nego znanstvena studija koja se tog upravo odriče.

"Zašto hrvatski pisci bježe, a ostaju tako vezani uz zavičaj" 

“Mene je zanimala teorija pripovijedanja, a uz koju se veže i pojam i izgubljenog zavičaja i to je 'problem' hrvatskih pisaca iz BiH. Zašto bježimo, a istovremeno, ostaje jedna duboka vezanost za zavičaj“, rekao je Beganović.

Ivo Andrić  bio je teritorijalno odvojen od Bosne nekada, a danas su, dodaje Beganović, svaki od ove četvorice pisaca u specifičnim položajima: Ivan Lovrenović  u unutarnjem je egzilu u Sarajevu, Miljenko Jergović je zagrebačkom egzilu, Josip Mlakić je u Gornjem Vakufu/Uskoplju gdje se bori sa svojim 'fantomima' i 'vragovima', a Nebojša Lujanović u Splitu.

Vezani uz rijeke, brda, šume, uz klimu Bosne 

“Kod svih njih postoji duboka povezanost sa zavičajem, teritorijalna opredijeljenost, a posebno u smislu koncentracije na reljef. Kod bosansko-hrvatskih pisaca nalazimo enormnu koncentriranost na reljef, brda, šume, vezanost uz rijeke i klimu“, rekao je.

Ivan Lovrenoviće je, dodaje Beganović, toliko upijen u reljef BiH, da nekad djeluje kada se u njegovoj literaturi pojave klima i reljef, ta književnost buja toliko da ide prema teologiji iako je Lovrenović oslobođen Boga u tom kontekstu.

Jergović je druga generacija koja, također, ima i tu 'klimatsku odrednicu' jer tematizira sarajevski reljef i klimu – kiše, magle, snjegove, hladnoće i vrućine, a grad povezuje s ugodnim životom tvrdeći da su samo tri mjeseca ugodna za život u njemu – svibanj, lipanj i rujan.

Za razliku od Ive Andrića kojem su ratovi zapanjujuće nevažni, dodaje, i Prvi svjetski rat, kao i Drugi koji je preživio, ali ga spominje tek u soc-realističkim pripovijetkama „Zeko“ i "Bife Titanik". 

Ratovi kao književne kulise

Kod Lovrenovića i Jergovića tema rata je ekstremno snažna, kao i ich-forma, ali više govore o svojim obiteljima nego o samim sebi.

“Lovrenović je zanimljiv zbog iskustva traume u oba rata. U Drugom svjetskom ratu ima traumu i gubitak oca i smrti brata. Strahovitu traumu izolacije i snažnu patrijarhalnu ulogu djeda koji ga je zaštitio, a u ovom zadnjem izbjeglištvo i život pod opsadom“, rekao je.

Drugi svjetski rat kod Jergovića je formativno razdoblje za obitelj, odnosno, mjesto u kojem se pradjed Karl Štubler kao spasitelj drugih u Sarajevu koristi svojim njemačkim podrijetlom i autoritetom kako bi zaštitio srpske susjede od ustaških pogubljenja.

“To je ideja pravednosti koju upisuje u dalekog pretka pa to pokušava prenijeti i prošiti na Sarajevo u doba opsade i na sam rat u BiH. Važna je i smrt ujaka koji je detaljno tematiziran u 'Rodu' u kojoj on fikcionalizira pletući priče o kojima slučaj igra apsolutnu ulogu“, rekao je.

Iako su agresija na BiH, rat i njegove posljedice teme osobnog iskustva i kod Jergovića i Lovrenovića, i jedan i drugi, dodaje, izbjegavaju prikaze ratnih djelovanja. 

Nema vojnih i političkih lidera, nego su junaci članovi obitelji 

“Nema ni bitki ni udara granata, nego unutarnje psihološke perspektive uvijek gledajući kako da ispune taj kroničarski moment pripovijedanja, a nema ni konkretnih političkih i vojnih lidera, junaci su 'obični ljudi'. U pitanju je mikro-povijest, koncentrirana na pojedinca u kojoj su ljudi iz obitelji u središtu interesa“, kaže Beganović.

Lujanovićeva transgeneracijska trauma 

Kod Lujanovića je nešto drugačije jer je rat sublimiran u ekstremnom nasilju u romanu „Orgulje iz Waldsessena u kojem ekstremno nasilje zapliće u jednu kompleksnu pripovijest o religioznim iskustvima, a u kojima se, kako kaže Beganović, pokazuje kako u vremenima zla i nasilja obični ljudi postaju nasilnici i kako oni koji su nekad preživjeli traume mogu kasnije traumatizirati druge.

“Na više razina teksta prenosi se jedna nasljedna infekciozna trauma i jedna transgeneracijska trauma", objašnjava Beganović. 

Mlakić poput Eca 

Kod Josipa Mlakić pak koji, po uzoru na "Ime ruže" Umberta Eca, piše "Tragom zmijske košuljice" koji funkcionira kao detektivska priča smještena u Bosnu u kojoj redovnik pokuša vati razriješiti zločin i ubojstvo, temeljena je strategija izbjegavanja kraja - osveta. 

“To je zapravo knjiga o sprječavanju pretvaranja svijeta u ljepše i vedrije mjesto jer je riječ o osveti koja teži tomu da završi generacijski projekt, ali to nikad neće doći do kraja, jer osveta 'ne završava', nego perpetuira te veze", zaključio je Davor Beganović u razgovoru za Bljesak.info.