Putujte s nama u grad gdje je robovao veliki Miguel de Cervantes

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Napisao sam Ulcinj i stao. Odakle krenuti?

Recimo od table između Bara i Ulcinja; selo se zove Utjeha. Kad bih se uozbiljio, rekao bih da su mještani Utjehe možda neki daljnji rođaci stanovnicima sela Tješilo kod Fojnice, ali neću, ko je još vidio fajde od ozbiljnosti.

Neću ni u grad nego prvo u Štoj, gdje je, u zaleđu ulcinjske Velike plaže, prije desetak godina sagrađena katolička crkva svetog Marka koju mještani, zbog ogromnih dimenzija, zovu katedralom. Misa se, kažu, služi na nekoliko jezika, ali najviše na albanskom, budući da Albanci čine veliku većinu stanovništva ulcinjske općine. Stil gradnje čudan: naprijed ulaz nalik onima na rimskim forumima, prostor za vjernike i zvonik modernistički, a pozadi povelika kupola.

Koji kilometar dalje je Ada Bojana. Umjesto ljetne vreve dočekuje me potpuna tišina. Na parkingu prije ulaza među drvene kućice samo dva auta; ljudi nigdje, tek dva psa vide u meni nadu da će se možda dočepati kakvog pristojnog doručka pa strpljivo čekaju dok fotografiram, a onda se nastavljaju bezglasno motati oko nogu. Kućice-splavovi na Bojani presijavaju se na jutarnjem suncu, a žive boje nalegle na trsku i ostalu šišljagu kao ptići po gnijezdima. Koji trenutak stojim na pustom mostu, očekujući da se negdje nešto pomakne, ali se ništa ne dešava; tek se poneka ptica sanjivo javi, kao da isprobava akustiku u doba kad je Ada bezljudna i beživotna. Kapija s druge strane mosta širom otvorena, na stupovima crnogorska državna i zastava Ade.

Ada Bojana u jesenskom snu

Prije ulaska u središte grada zastajem snimiti putokaz za selo čudnog naziva, Ćurke, pa svraćam do crkve svetog Nikole. U strančuri je, put uzak, dijelom bez asfalta, i taman kad dođem blizu nekog proširenja, s druge strane, odozgo, pod prijetećim kutom, gleda me neki „mercedes“. Iako bi trebao, vozač pokazuje da se nema namjeru vraćati unatrag pa moram ja. Grdno, jedva nekako potrefih, uslikah crkvu i zarekoh se da je više nikad neću tražiti pa makar već samo od pogleda na nju dobio potpuni i trajni oprost grijeha.

U gradu krkljanac, barem za mene, naviknutog na koliko-toliko normalan promet gradskim ulicama. Za Ulcinjane normala, tako je svaki dan, ulice su zakrčene parkiranim autima na jednoj traci, a treba napraviti prilično krugova gradskim središtem da bi se eventualno našlo slobodno mjesto. Ništa čudno, zna se da u Ulcinju ima više auta nego ljudi. Ja ovaj put imam sreće; jedno parkirno mjesto napušta traktor, a ja strpljivo čekam dok izmanevrira.

Prvo što primjećujem je kružni tok u središtu grada popločan na starinski način, kamenim kockama, a vozači kruže oko zdjele u kojoj se nalaze okrugli kamenovi slični mlinskim, koji su nekad činili dio „postrojenja“ za cijeđenje masline.

Naravno da ću odmah u Stari grad, mada me nekoliko starih građevina zove k sebi. Uspijevam odoljeti, sve će doći na red. Već pred ulazomme dočekuje nesvakidašnja scena: kroz gradsku kapiju ulazi traktor pun građevinskog materijala! Kasnije ću popričati sa Ganijom

Resulbegovićem, Trebinjcem odavno nastanjenim u Podgorici, koji nadzire radove na obnovi neke od građevina, srušene još u potresu 1979. godine.

Posjetitelja dočekuje česma Skuraja, podignuta od istoimene obitelji 1749./50. godine. Kako je voda stigla do tako visoke točke, to se mogu samo pitati. Česma je bogato ukrašena, a na sredini je danas teško čitljiv kronogram. Lijevo od česme je velika rešetka u zidu, a iza nje muzej. Radi se, ustvari, o crkvi svete Marije koju su Mlečani sagradili 1510. godine, a Osmanlije je, nakon što su 1571. godine zauzeli Ulcinj, pretvorili u džamiju sultana Selima II. Neki Hadži Halil Skura joj je 1693. godine dozidao munaru, od koje je danas sačuvan samo donji dio, dok je crkva pretvorena u džamiju zdrava-čitava. Gornji dio munare „nestao“ je 1878. godine, kad je u Ulcinj ušla crnogorska vojska, a tad je prestalo i korištenje objekta u vjerske namjene.

Danas se u dvorištu iza rešetke i u crkvi-džamiji nalazi gradski muzej. Kustos, mladić tridestih godina, izlazi preda me i nudi da uđem i fotografiram krasne kamene artefakte u dvorišnom lapidariju, među kojima su i jedan jonski kapitel, dijelovi ciborija iz Male crkve, sagrađene u 9. stoljeću, te topovska đulad u jednoj od pokrajnjih dvorišnih prostorija, ali se meni dovoljnim čine i snimke napravljene foto-aparatom proturenim kroz rešetku. Znam da je malo dalje i ilirski „kiklopski“ zid, kao i antičko postolje sa grčkim natpisom boginji Artemidi koje je izradila ondašnja zajednica kamenorezaca, pa me ne čudi što u lapidariju ima svega – naprosto je obrada kamena ne samo višestoljetna nego i višemilenijska tradicija ovog kraja. Grad su, naime, još u 5. stoljeću prije nove ere osnovali Kolhiđani pa je prvotno nosio ime Kolihinium. Rimljani su ga zauzeli tek 163. godine prije Krista, a današnji naziv potječe od imena ilirskog plemena Olcijinijatas, koje je grad držalo do rimskog osvojenja.

Pored ulaza u muzej i ploča s blagoslovom na turskom jeziku: „Neka Bog blagoslovi ovu islamsku tvrđavu pored mora i drži je pod islamskom vlašću do suda dana zadnjeg. Ovi visoki stupovi spojeni s osnovom kao što je duša spojena s tijelom...“ Itd, itd., slijedi čitava pjesma. Pisano 1130. godine po Hidžri.

Na platou ispred muzejskog lapidarija i česme stoljećima se nalazila tržnica robova pa se i trg zvao Trg robova. Ulcinjski gusari nekad su bili strah i trepet ne samo za bliže destinacije, recimo Dalmaciju, nego i za Apuliju i Siciliju, a kasnije su svoje „poslovanje“ proširili i na obale Afrike, jer se onodobnim tajkunima prohtjelo imati crne robove. Valjda je to tada bilo cool. Ne sretoh nijednog crnca, ali mi rekoše da potomaka nekadašnjih robova u gradu ima i danas.

Poznata je priča da je jedan od ulcinjskih robova u 16. stoljeću bio i veliki Miguel de Cervantes. Čvrstih dokaza za to nema, ali je, po predaji, zarobljen nakon bitke kod Lepanta i u Ulcinju ostao punih pet godina. „Don Kihota“ je napisao nakon što je oslobođen, a navodno je i Dulčineja dobila ime po ovom gradu – tada se, naime, zvao Cita di Dolcinio. Dulčineja je, po tom, jednostavno – Ulcinjanka!

Radnici rade pored palače „Venezia“. Tu je, u tankovitoj palači, zbijenoj između gusto posijanih zgrada, stolovao mletački upravitelj Ulcinja pa su se, vodeći se time, i kasniji „gradonačelnici“ smještali upravo tu. Odavno ih nema, sada je tu istoimeni hotel. Neko je palaču „ukrasio“ trima plastičnim saksijama s cvijećem. Baš svašta!

A radovi... Između česme i palače „Venezia“ kostur kuće koja je nekad obnovljena, i to ciglama, današnjim, a onda je sve to „maskirano“ kamenom. Nije izdržalo pa cigle i armatura u ruševini strše na sve strane. Čudno: neke zgrade građene su prije 500 godina i još se drže, ni zemljotresi ih nisu srušili, a neke prije deset ili dvadeset godina i već su „grohnule“. Šta ti je majstorstvo, a šta dunđeraj...

Pored „Venezije“ Begova palača, sada Mali hotel. Pogled iz dvorišta na obalu i more fenomenalan; beg, koji god bio, nije bio lud. Ispod zgrada tabhana, ovdje preimenovana u taphanu, doduše u nazivu restorana. A onda glavno: Kula Balšića. Ko možda ne zna (što nije nikakav grijeh), Balšići su bili vladari Zete u 14. i 15. stoljeću. Po jednima su podrijetlom iz Francuske, iz Provanse, a po drugima slavenizirani Vlasi. Kako god, Zeta je tad bila prava, samostalna država, a Balšići, čije je glavno sjedište bilo u albanskom Skadru, upravo su u Ulcinju napravili svoju najveću kulu. Tu su kasnije iz Skadra prenijeli i vladarsku stolicu. Posljednji, treći kat i kuglasti svod u prizemlju dozidani su u doba osmanlijske vladavine. Prije nekoliko godina na kuli je, samo na srpskom ili crnogorskom - kako ko želi, meni je svejedno - stajao natpis Dvori Balšića, a danas, i to na oba krila kule, stoji samo natpis na albanskom - Rezidenca e Balshajve.

Unutra je hotel valjda najviše kategorije koja postoji, mada sad ni nema nekih vidljivih tragova života. Bašta prazna, nema čak ni stolova, samo goli pod. Ljeti je to, naravno, sasvim druga priča...

Stari grad iz žablje perspektive

Na platou ispred kuli mali, malecki svjetionik sa šest stepenica i neka betonska rupa ispod razine tla, nalik na stražarnicu, sa rotarijanskim znakom. Malo podalje ruševine neke veće građevine, praktički samo temelji. Crkva ili džamija, a možda... Ko zna, ah, niko, niko ništa ne zna. Jer nikog ni nema da bih pitao. Očekujem da ću neki podatak naći na tabli okrenutoj građevini „leđima“, ali ništa od toga, to je samo firma jednog restorana.

Nije sve u Starom gradu idilično. Osim što spomenuh onaj kostur sa zamaskiranim ciglama, ima toga još. I zgrada u ruševnom stanju, s otvorima za prozore iz kojih kamenje prijeti da će svakog časa ispasti, i „firmi“ napisanih flomasterom na kartonu i zakačenih žicom na zid, i odašiljač na krovu usred grada, i raznog drugog nereda. A šteta je. I grjehota, jer takve ružne sitnice kvare dojam koji bi inače bio savršen.

S grada se vidi toranj crkve i groblje oko nje. Ispred crkve jedna žena, čeka da otvore i, kaže, kasne, a mora zapaliti svijeće za nekog preminulog rođaka. I ja neko vrijeme čekam, ali niko ne dolazi. Crkva je sagrađena 1670. godine, i to kao džamija, džamija u Varoši, odnosno džamija u Podgradu. Mahala se zove Meterizi, a rječnici stranih riječi kažu da je meteriz vojnički šanac, rov. Elem, kad su Crnogorci napokon uspjeli zauzeti Ulcinj, 1878. godine, džamija je već bila izvan uporabe i u prilično ruševnom stanju. Da, moglo se očekivati da je sruše; i jesu, ali su na njenim temeljima napravili crkvu i posvetili je svetom Nikoli. „Ovaj hram svetog Nikolaja u slavu Božju i za duše svojijeh junaka poginulih god. 1878. pri oslobođenju Ulcinja podiže god 1890. knjaz i gospodar Crne Gore Nikola I.“, stoji na ploči pored ulaza. S lijeve strane mozaik svetitelja u prirodnoj veličini, ispred grobovi vojvode Sime Popovića i mitropolita dabrobosanskog Save Kosanovića, a oko crkve masline, desetine pravilno raspoređenih stabala.

Druga ispod Starog grada je Pašina džamija. Posvećena je nekadašnjem legendarnom osvajaču, „admiralu mora“, Ali-paši Kiliču ili Uludž Aliji, koji je predvodio osmanlijske trupe pri zauzeću Ulcinja. „Otvorena sa srećom i napretkom za narod, da je hairli i za mnogo vremena“, piše na zidu, dakako, na turskom, a na ploči je i godina izgradnje, 1719. Zanimljivom je čine barem dvije stvari: prva je da je izgrađena novcem i zlatom sa mletačkih brodova koji su te godine krenuli u osvajanje Ulcinja pa ih je oluja razbila baš ispred grada koji su htjeli osvojiti, a druga da se uz džamiju nalazi hamam. Točnije nalazio, jer su od njega danas ostale samo zidine, doduše solidno očuvane.Očuvan je i šadrvan u središnjoj prostoriji, a u onim koje su služile za kupanje, u koje se ulazi ispod lučnih svodova, potpuni je mrak. Oko džamije i hamama nigdje nikoga, bit će za koji sat, kad bude vrijeme za akšam namaz.Da, treba reći: jedini hamam na području Crne Gore.

Jedini turski hamam u Crnoj Gori

Još malo niže, na platou uza samu obalu, u dijelu grada poznatom kao Pristan, Džamija pomoraca. Čuli ste za Bušatlije? Ima ih u našoj zemlji, ima učenih i poznatih, od Mahmuta, jednog od prvih narodnih heroja, pa do Ibrahima, sarajevskog sveučilišnog profesora, jednog od najgorljivijih protivnika realizacije projekta „Gornji horizonti“ u Istočnoj Hercegovini i jednog od najglasnijih u tvrdnjama da Sutorina pripada našoj zemlji, a ne Crnoj Gori. Neki su sigurno čuli i za Mahmuda Bušatliju, jednog od najpoznatijih stručnjaka za strane gospodarske investicije u Srbiji: on je prije dvije godine, nakon što se krstio i uzeo ime Stanko Crnojević, u srbijanskim medijima postao zvijezda, a u svim istupima je iznio otprije poznate tvrdnje da su Bušatlije potomci Stanka - Skender-bega Crnojevića i Mahmud-paše Bušatlije, koji su, po toj teoriji, prvi od Crnojevića prešli na islam. Kršteni kum bio mu je ni manje ni više negomitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije. E, pa džamiju na pristanu sagradio je Ibrahim-paša Bušatlija, skadarski paša, Mahmud-pašin brat. Ranjen je, kaže predaja, i to teško, u bitci na Krusima, 1796. godine, a budući da je ipak ostao živ, u znak zahvalnosti je dvije godine kasnije podigao džamiju, posvetivši je ulcinjskim pomorcima. Današnja džamija je, međutim, sagrađena tek nedavno, između 2008. i 2012. godine, jer je stara srušena 1931. godine. Gradnju je, kako stoji na ploči pored ulaza, pomoglo muftijstvo grada Alanya u Turskoj. Njena munara, u predvečerje okupana suncem, visoka je 26 metara.

Džamija pomoraca

Na mnogo mjesta u gradu bageri. Za trajanja turističke sezone nema radova pa se nakon toga ne staje, radi se čak i kad padne mrak. Obala od Džamije pomoraca do stijene koja „drži“ Stari grad pošteđena je pa ću prošetati. Usput snimam monumentalni partizanski spomenik na brdu – prići ću mu sutradan i s druge strane, ali ne toliko blizu da mogu iščitati grafite po njemu. Građen je desetljećima, otišlo je, kažu Ulcinjani, na njega toliko novca da se pola grada moglo obnoviti nakon zemljotresa, a opet nikad nije završen. Kućice uz plato zajagmili su susjedi i danas ih izdaju turistima.

Na stijeni iznad obale uzidana spomen-ploča Marku Muculoviću. Nikad čuo, ali pošto piše da je podiže SUBNOR, jasno je. U blizini i zanimljivo drveno zdanje, „Pan pub“, a u oči se zadjene zbog toga što mu postrance stoji kopija londonskog „Big Bena“.

I to su sve sitnice u odnosu na najpoznatije mjesto u tom dijelu grada, grob Sabataja Cevija. Znam, znam, slabo je iko u našoj zemlji čuo za Cevija, ali...

Ali već polako pada mrak pa ću na grob ujutro, da sve to bolje vidim. Sad ću radije potražiti sahat-kulu. Na prvi pogled to ne bi trebao biti nikakav problem, već je negdje vidjeh, ali je putokaz nekako nespretno postavljen i... I dolazim u ko zna koji gradski kvart, gdje nema baš ničeg zanimljivog. Na ulici samo jedna djevojka, plava i lijepa. Detaljno mi objašnjava kako da stignem do kule, a također i koji put da izbjegavam jer je prestrm i opasan. Zahvaljujem i dajem se u potragu, ali ne uspijevam ni nakon dvadesetak minuta kruženja gradom. Na kraju parkiram - desilo se čudo božje i jedno mjesto je slobodno- pred kavanom „Rekord“. Kulu ću pokušati naći pješke. Tako i polazim, računajući da ću opet sresti nekoga ko će mi objasniti i srećem, nevjerojatno, opet istu djevojku. Stigla pješke iz onog meni nepoznatog dijela grada. Smije se, baš je čudno sve to. Antoneta, tako se zove, sad više ništa ne prepušta slučaju nego me vodi u pokrajnju ulicu, sve do mjesta odakle se sahat-kula vidi čitava. Usput, naravno, mnogo pitanja; odakle, putopisi???, „Bljesak“?... Hvala joj gdje čula i ne čula.

Sahat-kula je izgrađena 1754. godine, a danas su je okolne zgrade toliko sakrile da bi, kad ne bi bilo satova, slabo ko u Ulcinju znao koliko je sati. Sat na njoj besprijekorno radi, eno, pogledajte u galeriji: četiri sata i osam minuta. Vrijeme kad kratak dan putopiscu nemilosrdno krade vrijeme.
I završio bih sa snimanjem, ali kako kad sam, da bih snimio sahat-kulu, došao točno ispred Hadži-Alijine džamije u Novoj Mahali, za koju tamošnji džematlije tvrde da je nasjtarija u Ulcinju. Oni je zovu Ljamina džamija. Da, srušena je u zemljotresu, ali je potom napravljena ista kao što je prije bila, s tom razlikom što je prije imala drvenu, a sad betonsku munaru. Njihove tvrdnje i ono što kažu knjige nisu baš u suglasju, po knjigama ima i starijih džamija, ali ako oni kažu...

A „oni“, džematlije, zovu se Fatmir Derviši i Besfort Kasmi. Raspravljamo o starosti pojedinih džamija, a na kraju idemo u Besfortov podrum: ne, nema veze sa džamijama nego da mi pokažu najstariji mlin za masline na ulcinjskom području! Opet, dakle, nešto najstarije. Jest, podrum je malo zatrpan stvarima, ali bože moj, ništa zato, mlin je tu, kaže Besfort, duže od 300 godina: kuće su rušene i zidane, a on je stajao na istom mjestu. U međuvremenu je malo i moderniziran, ali ono osnovno, kamena kola, stara su barem toliko, koristio ih je i njegov djed Alija, a i njegov otac i djed i ko zna dokle bi se tako moglo ići unazad.

Sad bi stvarno valjalo odmoriti, nije više mrak nego mračina, ali... Da bih došao do auta i kavane „Rekord“, ne mogu ne proći pored Džamije na Vrhpazaru. Za razliku od Džamije pomoraca, koja oko sebe ima prostran trg, Vrhpazarska se, kao i Hadži-Alijina, pomalo guši između ceste i gusto poredanih kuća. Sagradio ju je 1749. godine neki Muradin-beg, a i ona se srušila na 230 godišnjicu postojanja pa je pravljena nova, kao i Hadži-Alijina, s betonskom munarom, malo vitkijom i dužom. Tu je, uz džamiju, i sjedište Islamske zajednice Ulcinja, biblioteka i vrtić, a ispred džamije malo mezarje sa svega tri groba, ograđeno kamenim pločama.

Snimam još samo neku česmu ispod razine ulice. Kroni me shkalla. Iznad nje natpis kako je otvorena u 19. stoljeću, zatvorena 1980., a opet otvorena 2009., ali na kraju odlazim a da nisam siguran na što se natpis odnosi, pogotovo što prijevoda onog glavnog, Kroni me shkalla, nema.

Ma dobro, preživjet će se i bez toga, sad ću stvarno do auta pa na kavu za koju cijeli dan, od ranog jutra, nisam našao vremena. Poskidati fotografije, poviriti na internet... Ispostavit će se, međutim, da ću u kavani dočekati ponoć (i rođendan, ali to nemojte nikom reći ?), i to u veselom i šarolikom društvu iz Ulcinja, Leskovca, Beočina, Skadra i ne znam odakle još: Danilo Dača, Samija, Drita, Samir, Mirjana, Mirsad i nezaobilazni vlasnik kavane Džemal. Tu ću prvi put u životu probati i pileće ćevape, Džemal će mi začas naći prenoćište, zapjevat ćemo i proveseliti se. I osjećat ću se baš kao da sam u svojoj čaršiji. I nije da reklamiram, nego stvarno: ako kad svratite u Ulcinj, potražite Džemala i kavanu „Rekord“ pa ako imate kakav problem, pitanje, nedoumicu... Ma sve će biti riješeno!

Grob Sabataja Cevija

Jutro sunčano pa odmah hitam ka obali i grobu Sabataja Cevija, ali usput snimam i Džamiju Bregut ili, kad bi se prevelo, Brijeg. Podigao ju je 1783. godine na svom tadašnjem imanju ulcinjski kapetan Ahmet Đulji i sve do zemljotresa je bila plave boje sa zelenim minaretom. Obnovljena je prije 30 godina, ali je sada bijela, a nekadašnje imanje, prazan prostor oko džamije, odavno ne postoji; džamija je toliko zakrčena kućama da je naprosto nemoguće napraviti dobru fotografiju.

A Sabataj Cevi? Čudo od čovjeka! U najkraćem: židov koji je u svojim javnim obraćanjima, u 17. stoljeću, u vremenu bez interneta i bilo čega od komunikacija koje danas postoje, za sobom poveo milijune ljudi. U 40. godini života proglašava sebe novim Mesijom, vjerujući da je besmrtan. Ide toliko daleko da šalje pismo čak i sultanu Mehmedu IV., jednom od najdugovječnijih i najuspješnijih na osmanlijskom tronu, tražeći od njega da se odmah odrekne islama i Kur'ana te da se okrene „jedinoj ispravnoj svetoj knjizi“, Talmudu, i „jedinoj pravoj vjeri“, židovstvu. Epilog: sultan šalje svoje ljude koji uhićuju Cevija i odvode sultanu. Suočen sa smrtnom kaznom, Cevi ipak shvaća da nije besmrtan i pristaje preći na islam, postaje Mehmed efendija, te će ostatak života provesti u nekoj vrsti kućnog pritvora. Sultan određuje da će to biti u Ulcinju, tada najdaljem gradu osmanlijskog carstva.

Njegov grob je uzidan u obalu i nosi islamska obilježja. Muslimani ga čak slave kao svog velikog učenjaka, budući da je u zatočeništvu službeno, za vanjski svijet, živio kao uzoran musliman, nikad više se ne usuđujući spomenuti svoje židovstvo i ideju da je on budući Mesija. Međutim, nakon što je umro, u njegovim odajama na trećem katu kule Balšića nađena je u mramoru ugravirana Davidova zvijezda, koja je sačuvana do danas.

Na njegovom grobu nema imena, a unutra se vidi drveni sarkofag pokriven prema islamskim običajima. Službeno, iako se zna da je to Cevijev grob, vlasnici imanja kojem pripada turbe svima će reći da to nije točno i da je tu sahranjen neki njihov daleki predak. Zašto tvrde tako, iako je sve poznato, ostaje tajna.

Napuštam Ulcinj, siguran – Bože zdravlja – da ću mu se opet nekad vratiti, ali ne napuštam ulcinjsko područje. Cilj su ostaci srednjovjekovnog grada Svača, oko 25 kilometara od Ulcinja, blizu raskršća Vladimir, na cesti Skadar – Bar. Radi se, u biti, o jednom od gradova u nizu utvrđenja koja su osiguravala Skadar. Osnovan je početkom 6. stoljeća, a kasnije više puta dograđivan. Opustošili su ga Mongoli nakon uzaludne opsade Ulcinja i pobili, kaže znanstvena literatura, sve njegove stanovnike, a obnovila ga je u 13. stoljeću kraljica Jelena. Grad je imao crkava koliko je dana u godini, a danas se, čitam negdje, vide ostaci njih desetak.

Na Svač ipak neću, odnosno ne mogu, jer mi mještani sela ispod utvrde kažu da je tamo moguće doći samo pješice i da staze nisu obilježene. Par sati lutanja bi dobro došlo mojoj liniji, ali pomisao na to da bih na kraju mogao stići ko zna gdje umjesto na Svač odvraća me od te ideje.

Svač snimam sa pustog seoskog igrališta, koje je ujedno i kraj ceste, makadamske, dakako.

Možda se nekad, jednom, ipak popnem na Svač. Nadam se da hoću...

Most u Klezni

Za kraj selo Klezna. Znam gdje je selo, ali naći stari kameni most, koji na fotografijama izgleda feonomenalno, nikako ne uspijevam. Trči tamo, trči amo, od sela do sela, elem, ispostavi se da sam pored mosta prošao pet-šest puta, ali kako nema nikakve oznake, a u blizini je samo nekoliko kuća ispred kojih nema nikoga, jedva ga nađoh.

Most su gradili zidari „škole“ Mimara Sinana, možda isti oni što su podigli mostarski Stari most. Jest da je zarastao u travuljinu, ali je meni gotovo identičan mostu u Klepcima kod Čapljine i smio bih se zakleti da je projektant bio isti. Sagrađen je nakon što su Mlečani 1696. godine napali Ulcinj, da bi se moglo brzo reagirati u slučaju da napadi budu nastavljeni.

Vraćam se u Vladimir. Pijačni dan, cesta puna pješaka koji baš i ne mare za auta i vozače; polako, vrag odnija prišu, rekli bi Dalmatinci. Gotovo sve žene imaju velike snježnobijele marame, to baš upada u oči. Cijene nešto niže nego u ostatku Crne Gore, bit će da roba stiže i iz susjedne Albanije. Na oglasnoj tabli najava: gostuje albanska pop-zvijezda Gjyste Vulaj. Ide li se vama na koncert?