Veliki harambaša

Prije 375 godina u borbi protiv Osmanlija poginuo Vuk Mandušić

Bio je jedan od vođa hrvatskog stanovništva iz Dalmatinske zagore koje je 1648. s osmanskog područja prebjeglo na područje pod vlašću Mlečana (Šibenik) i stavilo se u njihovu službu.
Kultura / Flash | 31. 07. 2023. u 11:25 Bljesak.info

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Foto: Screenshot / Vuk Mandušić, ilustracija, slika Bojana Barbeka

Na današnji dan prije 375 godina, 31. srpnja 1648. poginuo je hrvatski protuosmanski ratnik Vuk Mandušić.

Uz Iliju Smiljanića i Stojana Jankovića najomiljeniji je protuosmanski hrvatski junak, o kojem su pisali Andrija Kačić Miošić u djelu Razgovor ugodni naroda slovinskoga i Filip Grabovac u djelu Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga (1747).

Vuk Mandušić spominje se i u Njegoševu Gorskom Vijencu ("A u ruke Mandušića Vuka, svaka puška biće ubojita!").

Bio je jedan od vođa hrvatskog stanovništva iz Dalmatinske zagore koje je 1648. s osmanskog područja prebjeglo na područje pod vlašću Mlečana (Šibenik) i stavilo se u njihovu službu.

Osobito se istaknuo kao jedan od zapovjednika (harambaša) hrvatskog pučanstva u bitkama protiv Osmanlija oko Drniša, Knina, Vrlike i Klisa u prvoj fazi Kandijskog rata (1645–69). Ratovao je u Lici, a sa svojim je odredima napao Ključ u zapadnoj Bosni.

Tijekom napada na Poljica i Ravne kotare, zajedno s vojskom Ilije Smiljanića suprotstavio se osmanskim jedinicama.

Po naredbi mletačkog providura Foscola harambaše Mandušić i Ilija Smiljanić krenuli su prema Zečevu, kako bi tamo dočekali Turke i oteli im plijen. U bitci, koja se dogodila na Zečevu 31. srpnja 1648. godine, poginuo je Vuk Mandušić, odnosno kraj utvrde Zečevo bio je teško ranjen, a Osmanlije su ga zarobili i pogubili.

O tom događaju je 1. kolovoza u Zadru podnio izvještaj harambaša Smiljanić i isti dan u Šibeniku harambaša Matija Mihaljević, rodom iz Drniša. Sljedeći dan u Šibeniku je saslušan harambaša Martin Milković.

Postoje dva mišljenja o podrijetlu Vuka Mandušića: prvo da je iz šibensko-drniškog kraja, odnosno iz Rupa i drugo o crnogorskom podrijetlu. Nije poznati točan datum njegova rođenja.

Da je Vuk rodom iz šibensko-drniškog kraja, odnosno iz Rupa, potvrđuju suvremeni dokumenti, kao onaj Ferdinanda Scottija, glavnog zapovjednika mletačke vojske od 26. kolovoza 1648. godine u kojem govori o zaslugama fra Nikole Ružića, definitora provincije Bosne Srebrene, među kojima iznosi da je Ružić na mletačku stranu preveo brojne kršćane turske podanike iz Kliškog i Ličkog sandžaka (potkraj 1647. i u početku 1648. godine) među kojima i Vučena Mandušića.

Kod svih suvremnih povjesničara, koji su pisali o ratovanju u Dalmaciji za vrijeme kandijskog rata (1645. – 1669.) ne postoji ništa što bi ukazivalo na mogućnost Mandušićeva podrijetla iz nekog drugog kraja; po istraživanjima fra Karla Kosora u okolici Drniša bilo je dosta Mandušića (čak i dva franjevca: jedan fra Pavao Mandušić iz Trbounja, spominje se 1741. godine i drugi, fra Franjo Mandušić iz Vrlike, spominje se 1751. godine).

Da je Mandušić iz nekog drugog kraja slaba je bila mogućnost da bi se nametnuo za zapovjednika domaćim krajišnicima; u Rupama je i danas živa predaja o Vuku Mandušiću i danas tamo postoje zidine njegove kuće.

Ne treba posebno ni napominjati da se za Vuka Mandušića i dalje ''bore'' Hrvati, Srbi i Crnogorci, ali povijesna je činjenica da je on rođen na području Hrvatske, dok je crnogorski nacionalni ep "Gorski vijenac" ipak umjetnička fikcija, a ne povijesna literatura. (Izvori: Wikipedia i Hrvatska enciklopedija)

 

Kopirati
Drag cursor here to close