BiH nema novca da cijepi krave. O tome se bez srama priča, optužuje se država za još jednu neozbiljnost. I odmahuje se rukom. Baš kao što se odmahivalo kad država nije imala novca da cijepi ljude.
Koalicija će, cijepljena protiv odgovornosti, sjesti za stol. Obećali su da neće u restoran.
Svaki peti stanovnik BiH živi s 250 KM mjesečno. Podaci su iz Indexa bijede. Objavom rezultata popisa stanovništva trebali smo imati detaljnije brojke kojima bismo se borili protiv tužnih podataka o sirotinji. No, mi smo takvi da ćemo i s 250 KM biti bogati samo onda ako nam je naš tor jedino mjerilo i ako je ograda oko ovaca na prvom mjestu.
Kredit, koji će unormaliti barem jednu isplatu mirovina, legao je na račun. Umirovljenici će ostati jednako gladni, samo što neće glad iz prethodnog mjeseca morati prebaciti dugo u tekući.
Svi šute na revizorske izvještaje. Nitko ne trza što se državni ministar financija svako malo trznuo do Splita. Službeno. Vikendom. Tko zna, možda kredit sredimo i preko nekog splitskog đira.
Šest mjeseci. Četiri sjednice. Četiri usvojena zakona. Tri sata i petnaest minuta rada. Plaća – tajna. To su ključne riječi vezane za zastupnike u Skupštini Hercegovačko-neretvanske županije.
Zna se u kakvoj je stanju županija. Zna se u kakvoj su situaciji oni koji nisu na državnoj, županijskoj sisi. To su ljudi koje ste birali. To su ljudi koje ćete odabrati da o vašoj boljoj budućnosti mućaju tajnim brojkama motiviranim glavama. I to samo tri sata u pola godine.
Dok se, izgleda, samo budale zamaraju brojkama nečijeg nerada, kiseli krastavci tjeraju novinare da ponavljaju brojke iseljenih mladih ljudi. Iselio je iz BiH čitav jedan grad. Ne može 3 sata i 15 minuta mozganja spasiti 150 tisuća mladih života.
Država je kao zabrinuta jer se uvozi hrana koja je već na granici trula. Kao da je to nekome bitno. Pa ne skuplja se iz kontejnera ekstra svježe voće i povrće i tek skuhani ručak. Odavno je svima jasno da je glavni životni moto u BiH daj šta daš. Na bilo kojoj razini.
Žalosno je samo što država ne kažnjava uvoznike smeća i one koji to smeće podmeću. Njih država čak i nagrađuje. Sjetimo se samo trovanja djece u sarajevskim vrtićima. Tvrtka zadužena za hranu prehranjuje i neke državne institucije. Samo tamo nikako nikoga da otruje.
Ne zna čovjek što bi rekao nakon večeri provedene u klubu krcatom nadobudnom mladosti iz dijaspore. Toliko stajlinga, počupanih obrva i na silu mišića na jednom mjestu rijetko se viđa. Toliko promila, salivenih u dijasporsko žedno dupe bez fiskalnih računa, toliko bahatosti i pokazivanja da oni tamo zarađuju koliko mi ne možemo zaraditi i da nas sve mogu kupiti, usmrđuje zrak jednako kao naš jeftini duhan i njihovo pretjerano parfemiranje.
Nemaštovito nabildani i prebildani, raskopčani balavci, uznojeni i zapjenjeni od najskupljeg pića što ga drže, šute pred napirlitanim domaćim curicama i komuniciraju tupim pijanim pogledom plaćajući još jednu, pa još jednu, praveći se da im nije krivo što neprijavljeni konobari uduplavaju cijene naplaćujući njihovu napuhanost i želju da nas kupe.
Vi što odlazite, pazite kakvi se vraćate.
