U Daytonu se raspravljalo o Daytonu. Svi sve znamo, nitko ništa ne zna. Kad raspravljači dođu kućama, pričat će druge priče. Šalju se vapaji strancima da nam pomognu da budemo ono što mi mislimo da trebamo biti. Šalju se poruke strancima da nam ne pomažu jer mi ne znamo što trebamo biti. Znamo samo da ne želimo biti zajedno.
Najveća je poruka pala na ramena Željke Cvijanović. Kožna jakna, kao iz filma Top Gun, pilotske sunčane naočale, i tupasti stav, poruka je da nas svatko može praviti budalama.
Putnik putuje. Država bi trebala raspisati potjernicu sama za sobom. Milorad Dodik maše iz Beograda. Državi šalje sredinu iz dlana dignutog na pozdrav.
Javnost se zabavlja šamarom francuskom predsjedniku. Ista ta javnost ostaje nijema na poniženja i šamare svojim majkama, suprugama, sestrama, kćerima…
Uvijek je lakše gledati kako se crveni tuđi obraz.
Dragan Čović, kojeg tjeraju da mijenja partnera, a on neće iako sadašnji partneri ne razgovaraju, kaže kako se pripremila zamka. U međuvremenu je, nakon žezla Sveučilišta, dobio plaketu studentskog centra. Studenti možda dobiju i znanje i posao. I izbjegnu zamku života ovdje.
Pored svega, njegova stranka se mora baviti velikim pitanjima je li netko iz HDZ-a ili u ime HDZ-a napao lokalnog političara na benzinskoj crpki. Onda je stranka rekla da političar koji je završio na betonu crpke laže. A onda se pojavila snimka. I šake i jezik koristimo olako.
Snimke su navodno najopasnija stvar u stranačkim redovima. I to ne one s benzinskih crpki.
SDA u Mostaru, koja zagalami samo što ne hapse njihove a ne naše, galami o porukama iz Daytona.
Djeca se tuku i djecu tuku u Mostaru. Roditelji galame po komentarima i po grupama u kojima uz galame zaluta i kakav modni savjet.
Djeca gledaju napadače s benzinskih, pljuvače s govornica koji govore što ne razumiju, nemoćnu policiju, mlitavo pravosuđe, roditeljske veze i uglede i beskrajno beznađe osim u pripadanju grupi.
I udaraju se drogama. I udaraju druge.
Hrana je skuplja za devet posto. Hranimo se jadima.
Trojka, koja nije sigurna u svoj broj, poziva Čovića da se odrekne Milorada Dodika. Očito je kako nitko nikoga ne sluša u ovoj državi i kako se samo pretvaramo da imamo partnere koji će potezati smišljene poteze u vlasti. Prepušteni smo kukurikanjima u parlamentima i odlukama za koje nitko nikad neće odgovarati.
Dok zabranjena SIPA hapsi po Republici Srpskoj, strani mediji pišu kako je Dodik dogovarao sa strancima bijeg. Zapita se čovjek – Od čega?
Ljutita SDA pobrojala je što sve neće ići kada se vrate u vlast. Osudili su Dodika, podvukli crvenu crtu ispred Izbornog zakona i odustali od jedva poludogovorenog zakona o Sudu.
Već se može namirisati napredak države.
Teško je pobrojati redoslijed sjednica državnog Doma naroda koje su dovršene. Prekinute sjednice se ne nastavljaju, sazivaju se nove pa prekidaju, iz dvorane u kojoj se štite narodi izlazi se kao u kafani punoj likova s problematičnim prostatama.
Opet je sve palo. Točke i dnevni red bodu i uvode nered. Na Hamletovsko pitanje: Smjene ili europski zakoni, pitanje je sad? nema odgovora.
Sumnja se u namjere, propitkuju se patriotizam i domoljublje, vrti se u krug. Inflacija i Europska unija ne čekaju.
Svjetski putnik se vratio. Dodik donosi nove ideje iz Rusije i poruke za domaće partnere. Ne može se u politiku, kaže Dodik, ako ste ljigavac. Duboko i državnički.
Sa sastanka Čovića i britanskog izaslanstva curi objava na X-u u kojoj britanski veleposlanik traži da se mijenjaju partneri. HDZ odgovara da ostaje u partnerstvu s onima koji ne pričaju međusobno.
Mi smo država šaputanja.
Nedodirljivost nam opet dolazi na naplatu. Smrt troje mladih ljudi na cesti, privođenje pijanog i bahatog vozača, dokaz su da se puno toga otelo kontroli.
Previše smo puta ispustili vlastite živote iz svojih ruku i dopustili sebi gledamo kako se društvo nejednakih raspada zbog bahatosti u foteljama i šutnje pred utvrdama.
Dolazi nam na naplatu odgajanje generacija kojima je dopušteno sve zbog veza i vezica. Dolazi nam na naplatu nekažnjivost i neprestano ponižavanje sustava, koji ponižen zanemarivanjem, ne može stati na noge.
Koliko nas je pomrlo zbog iskrivljenih vrijednosti, a koliko nas je diglo glas za normalan život?
Sjetite se mrtvih beba u mostarskoj bolnici, poginule djece u padu zrakoplova, prometnih nesreća s bahatim sinovima bahatih otaca, kriminala na kojeg morate žmiriti i svjesnim otupljivanjem onih koje ste nosili u stomacima, dizali na umornim rukama i sanjali o njihovim srećama.
Sjetite se i proglasite dan žalosti nad svojim nehrabrim životima.
Ode mjesec. Mrdnuli s mjesta nismo.
