Sav bol svijeta

Užas je naša furka

I najednom je jako bitno tko je što twitnuo. Glumice, pozerke, pjevačice, infuenceri, nogometaši, glumci, zabavljači, potpuni anonimci, najednom vam vijesti o užasima preplave oni čije se mišljenje cijeni u ovakvom svijetu.
Kolumna / Kolumne | 19. 10. 2023. u 09:05 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Strašno je na Bliskom istoku. Strašno. Svaka slika koja ti dođe pred oči, ako si imalo čovjek, zaledi ti krv u žilama, pogotovo ako sebe zamisliš u tim situacijama jada, nemoći i patnje. Ako si stariji od 35, vjerojatno ti naviru sjećanja na vlastitu nemoć za koju si rekao da ćeš učiniti sve da se ona nikad više nikome ne dogodi.

Pojedinac u ratovima često je nemoćan, neovisan o sebi i svojim potezima, bačen u ralje neizvjesnosti, sudbine i igre slučaja. Nažalost, ne samo pojedinac, nego i čitave grupe ljudi, nažalost, često i čitava nepregledna masa ljudi. Ponekad nismo ni figure na ploči, nego tek neprimjetna prašina koja nikoga ne zanima dok se figure pomjeraju.

Ostati bez riječi, ali ipak reći

Strašno je i to što su strahote i patnje drugih odavno postale tema za twittanje, illi, kako to da nazovem, iksanje? Dok tamo negdje nekome nestaje čitav kvart, dok u taocima užasa dogorijeva život, dok netko izbezumljeno gleda vlastitu ruku udaljenu metrima od njegovih očiju, užasnut činjenicom da je do jučer sjedio u svojoj kući, planirao kako će na novom televizoru pogledati utakmicu Lige prvaka, zagrljen s obitelji nakon zajedničkog objeda pogledati novi nastavak serije ili otići na obiteljski izlet kod tetke koja pravi najbolje kolače na svijetu, dok tamo netko nestaje i bez obitelji i bez kuće i bez automobila, ostatak svijeta se identificira, tražeći usput prvog do sebe za obračun.

Dok nepoznat netko dolje ostaje bez svega što je ikada imao, uključujući i sebe samog, ostatak svijeta zajapureno šalje poruke, jednako strastveno kao kad raspravljaju o tome je li bio penal ili je li pravedna pobjeda švedske predstavnice na Eurosongu. Zbilja, suštinski razlike nema, makar je gotovo blasfemično porediti te događaje s užasnim scenama rata.

I najednom je jako bitno tko je što twitnuo, pardon, iksao. Glumice, pozerke, pjevačice, infuenceri, nogometaši, glumci, zabavljači, najednom vam vijesti o užasima preplave oni koji su se odlučili svrstati, dati potporu jednoj strani, jer, eto, u ovom svijetu i njih se itekako pita, vrijedno i je i bitno njihovo mišljenje. Na reakcije idu reakcije, svaka reakcija gora od gore, ide se do u deseto koljeno, tumače jedni drugima povijesne činjenice, prijete i kunu, kod dostupnih snimaka traži se drugo mišljenje, kao kod nogometa, opet, kad VAR odlučuje je li ili nije bilo. I kako oni, tako i svi drugi, manje bitni i nebitni. Kao prašina pod figurama na ploči.

Lopta puna ludila

Reći ćeš, moderna vremena, reći ćeš tako to treba, ali reći ću vam da, koliko god da je strašno što se događa ljudima dolje, a užas je slaba riječ, strašno mi je i kakve sve protuhe uzimaju sebi za pravo davati komentare i kakve sve gnjide, tumačeći stanje tamo, na sebe privlače pet minuta slave, kao da im do sada nije bilo dovoljno, i kako je strašno kako im se olako daje prostora za to.

Mrtvi tamo leže razasuti po zgarištima, lica žrtava nasilja i straha zabijena su u prašinu, a okolo čak i vlade i predsjednici šalju twittove. Pa brišu. Pa editiraju. Pa kažu da nisu. A kako onda neće običan svijet? Nevjerojatno je to, kad malo razmisliš. Sve se suštinski svede na obično navijanje, ma koliko da pojedinca, vjerovat ću u ljudskost, na prvu reakciju potakne čak i najjača ljudska empatija.

Opet se, sve brže i brže, komentari upletu u beskrajan niz uvreda i nadvikivanja, svađaju se ljudi virtualno i s poznatima i nepoznatima, traje to danima i do duboko u noć, a da ne kažem da to traje od događaja do događaja. Posebna stavka ljudske bijede danas je što neki događaji to jesu, a neki, nažalost, to nisu. Ovisno o svjetlima reflektora.

I ne smeta što su aršini po kojima netko mjeri svoju ljudskost i empatiju danas jedni, a sutra drugi, ne smeta što si u Ukrajini zagovarao jedan, tamo u Nagorno Karabahu drugi, a sada opet neki treći aršin, ili što te nije sramota da pojma nemaš tko u Jemenu već godinama i koliko, bitno je patnju dalekog svijeta, potaknut medijskom prezentacijom i tuđim twittanjem,  pretvoriti u svoju vlastitu patnju, pronaći sebe u odabranoj strani, usporediti takvog sebe sa prvim susjedom i dati si za pravo da si, opet, jebiga, ti u pravu i na ispravnoj strani civilizacije i povijesti.

Misli lokalno, zamisli globalno

Najgolemije u svemu je što ćeš, ugasivši laptop ili spustivši mobitel, da bi zaspao u svom toplom domu, tresući se od cjelodnevnog moraliziranja i prepirke, ipak nekako zaspati uvjeren kako je pravda opet na tvojoj strani i kako je san pravednika nagrada. Dokazao si BX$kl-iju, Dragon777, OscarBoltu i nekom EdeccoMasteru kako pojma nemaju, kako su zadrigli štovatelji zla i potpuno u krivu.

Kako Dragon777 nema pojma o povijesti, kako je BX$kl običan idiot, a OscarBolt prokleto đubre. Najstrašnije u tome je što će tisuće, stotine tisuća, milijuni ljudi učiniti to isto. Poistovjetit će se s patnjom drugih, pronaći svoj imidž u paklu kroz koji prolaze drugi, oblikovati stav kao kad se bira oklop u nekoj igrici. Da se razumijemo, imati stav je posve u redu, tražiti pravdu, imenovati krivca na osnovu vlastitih svjetonazora, to je posve razumljivo. No, sve to pretvoriti u lokalno prepucavanje, dajući sebi osobine i značenja u lokalnim okvirima, to neće nimalo pomoći onima koji tamo pate.

To će kontaminirati tvoju okolinu, zatrovati tvoj život,  ograničiti tvoj sutrašnji dan, a suštinski zbog takvih tvojih reakcija i reakcija milijuna drugih diljem svijeta rat tamo neće stati. To je jednako tužno, jer ne samo da će se reakcije rasplinuti same od sebe za koji dan, kad vam vijesti odozdo postanu uobičajene, nego i danas, dok je sve još uvijek vruće, od njih nema ništa, jer su, nažalost, tek virtualni skup nula i jedinica. I ništa više od toga.

Kako zaustaviti sve ovo?

Rat će stati tako što će opet lova i interesi reći dosta. Kad netko pronađe balans između uloženog i dobivenog. Kad netko kaže – ovo je vrijedno mira ili ovdje nema smisla više stvari držati ovakvima. Sjećate li se kako je stao naš rat? Ne, nije tako, to su bajke, stao je jer smo dodijali, nije više bilo smisla, ugasili su nas, možda posve glupo i nepravedno, ostavivši nam luđačku košulju, ali je ipak netko tako odlučio.

Sve dok nekome odgovara da ravnice Ukrajine tako dugo i iscrpljujuće krvare i da se čudnim metalima kontaminira plodna zemlja, sve dok ne dodije iscrpljivanje po uvijek istim krajolicima, tamo neće stati. Tako je nekome odgovaralo da se Nagorno Karabah, na oči čitavog svijeta, tihog i odmahujućeg, kao da se radi o dosadnoj predstavi, isprazni od svog armenskog stanovništva gotovo preko noći, kao što mu je odgovaralo da se to isto dogodi Azerima trideset godina ranije. A zamislite tek Bliski istok, Gazu, tu priču koju beskrupulozno mrcvare pred vašim očima otkad ste se rodili?

A vi? Vi ćete, također, već sutra pomalo zaboraviti, umoriti se, čak će vam, strašno je i to iz današnje pesrpektive, postati malo dosadnjikavo. Pronaći ćete neku novu furku da zauzmete stav, opet možda oprečno drukčiji nego danas, ne bi me čudilo. Doći će, nažalost, neki novi rat, a ja bih vas molio da barem budete toliko mudri da mu ne radite pripremu da se ovdje kod nas ulogori.

Ostaje vjera...

Vjerujem u vašu već dokazanu mentalnu lijenost i činjenicu da ste ipak na društvenim mrežama emotivnija verzija sebe, jer mislite da ste tamo nečim zaštićeni, ali stanite kad vidite da ste od empatijom preplavljenog ljudskog bića postali tek puki navijači koji smisao postojanja nalaze tek u srdžbi i mržnji prema bliskom protivniku, i bespogovornom navijanju za svoju zastavu.

Stanite, udahnite duboko, pogledajte svoje najmilije, svoj stan, svoju kuću, svoj auto, svoj grad. I zamislite da vam sutra svega toga nestane. Da u užasu gledate kako vam život curi pred očima. I kako vas opet tamo daleko gledaju na TV Dnevniku. Dok im ne dosadite. 

Najviše što možete učiniti da se to nikada ne dogodi je da odvojite stvarni život od mokrih snova, navijanje i bespotrebne identifikacije od stvarne želje da nitko više nikada i nigdje ne pati. I da pakao dolje prestane već u ovom trenutku.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close