Nikad robom!

Okupacija u par slika

Vjerujemo li uopće često izgovorenoj mantri - Dabogda nas sve stranci kupili i sve ovo privatizirali, pa bi se onda barem znalo! Ili samo foliramo, kao i obično?
Kolumna / Kolumne | 07. 09. 2023. u 09:00 Boris ČERKUČ

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Često mi se kroz zadnje godine događa scena u kojoj jedan od mojih poznanika, ili poznanikovih poznanika, očito ljut na stanje u zemlji, opću nepravdu, neopotizam i elitizam, kao i vlastitu ulogu u društvu, odluči reći velike riječi – Ma, dabogda nas sve stranci kupili! Dabogda sve ovo privatizirali, pa bi se onda barem znalo! Pola ovih pozera iz javnih firmi bi odmah sutra objesilo gaće o štap i pojelo prašinu!

Varijacije na temu obično uključuju dodatke poput one – Joj, da nas hoće stranci okupirati, vidjelo bi se onda tko radi, a tko muda hladi, nema kod stranaca labavo, ili radiš ili mrš kući! A ne k'o kod nas... Također, ponekad čujem i onu – Kod njih ni vlastitom djetetu nema popusta, a gle ovo kod nas, osiguralo čitavu familiju u petom koljenu, popunilo njima državne firme k'o pur pjenom rupe na starom autu!  Ili, meni najdraža – da nas bogdo hoće stranci okupirati, sve preuzeti, vidio bi ti onda kako bi se kava pila po gradu u deset i po', aha, malo sutra!

Primi me!

Često, baš često mi se događa da osjetim taj gnjev običnog malog čovjeka, onog istog  kojem  u njegovoj vlastitoj gramatici postoji samo jedan jedini glagol – onaj trpni! Mali, obespravljeni čovjek kojeg se godinama pljačka, potapa, guši, koji grca, stenje, jeca i gleda u pod, on više nema dileme, rekao bih – zajebi sve priče o nezavisnosti, opstojnosti, ponosu i našoj grudi za koju smo krv lili, zajebi sve ono za što se ratovalo, neka nam uđu i uzmu! Ionako nam nema većeg dušmana od nas samih!

Kad to čujem na čas vidim onaj ponos o kojem se obično u našim junačkim pjesmama pjeva, točno nemam srca započinjati priču kako si, pajdo moj, okupiran odavno, vjerojatno još od onog trenutka kada si platni promet dao iz ruku SDK-a, odnosno ZAP-a, u ruke stranih komercijalnih banaka, ali nekako mi se čini da me mnogi neće baš najbolje razumjeti. Ne zato što sam ja kao nešto uzvišen, pa pametujem, nego zato jer me čudi kako je tako očit penal prošao neopaženo utišan u našem društvu i izbrisan iz kolektivne memorije, bez nade da će se ikad više vratiti.

Nova finta našeg Klinta

Otad prođe puno godina. U istoj priči i atmosferi.  I ne jednom, vidjeh ljude u naponu snage i gotovo pa cvijetu mladosti kako ogorčeni na sve oko sebe zazivaju okupaciju kao jedino rješenje. Jer, oni se ne boje, oni su vrijedni radnici, spremni biti lijepo plaćeni, a zauzvrat puno raditi. Ne žele živjeti u društvu koje protežira neradnike, a u javnim firmama sve su neradnici! Te rečenice djeluju tako specifično teško, a osoba tako krajnje odlučna. Prodaj sve! Neka izgori!

Pogotovo kad se te rečenice izgovara sa cvikama za sunce na očima, cirkajući još jednu kavu s čašom vode i gledajući okolo s onim pogledom kao kod Clinta Eastwooda iz vremena Prljavog Harryja, onom nekom kombinacijom gađenja i uzvišene odlučnosti da se sve to pljune jednim odlučnim hrakcem iz dubine ždrijela.

Ovdje gdje živim uglavnom se, kao zadnja instanca prava i pravde, zaziva da nas opet uzme Austrija ili da se nekako vrate Nijemci, jer ovo je postalo neizdrživo. Da se opet zna red. Da se opet vrati dostojanstvo.Na nekim drugim područjima Bosne i Hercegovine, slobodan sam misliti, možda postoji kakav drugi najdraži okupator. No, princip je isti, sve ostalo su nijanse. I opet, nemam srca, a ni živaca, objašnjavati kako očito mnogi ne bi okupaciju vidjeli ni da im je na nos natrljaju.

Dušmani se nikako umoriti

A onda, zadnjih par dana, majke mi, nema tko me od mnogih koje poznajem kao vječno ogorčene, nije upitao – Što je sad ovo? Koje? Pa, ovo, vidiš što se radi? Koje? Pa, ovo, strane ambasade traže da se prodaju aerodromi, spominje se bome da će se i elektroprivrede morati prodati, sva ova javna poduzeća malo po malo. Vodovodi, telekomi, znaš već... ostat ćemo bez gaća, stat' će nam na sve – šume, vode, sunce, nebo!

I kažem, uglavnom, u bakirovskoj maniri – Ja, i? A s druge strane ide psovka i onda ogorčenost kako nam stranci hoće uzeti ono jedino vrijedno što imamo – znači,  struju i vodu! I sve resurse koje imamo! Jesi li vidio koji bahati bezobraznici??? Bude mi opet malo lijeno upuštati se u rasprave o tome kako mi gazdujemo svim tim našim resursima, ne bih kvario iznenadno čudo lokalnog otpora.

I onda za kraj obično čujem ono odlučno i veliko NE! Skoro k'o Tito kad je Staljinu rekao njet, moji poznanici, a ne sumnjam kako isto rade i poznanika mojih poznanici, ne daju naše! Neće moći, dragi stranci! Tako oholo doći u uzeti naša blaga, ušetati u naš kazneni prostor, neće tako moći!

Gledam ankete po portalima, 60, 70 posto odlučno je protiv koncesija na aerodrome, jer koncesije su ravna staza do vječnog gubitka, je li tako? I mi, je li, nećemo dati to naše blago strancima!

AC puče grom u DC

Mogu samo zamisliti koliko bi postotaka više naš mali obespravljeni čovjek dao sutra u anketi u kojoj umjesto aerodroma stoji elektroprivreda. Ili vodovodi. Isti onaj koji je do jučer bio odlučan da sve ovo treba privatizirati i dati u ruke onima kod kojih se zna red, rad i disciplina.

I onda zaključim kako živim u društvu masovne iluzije. Opće prevare i lažnog predstavljanja. Hebi me, ali mi ne uđi filozofija.

Mnogi koji ti kukaju zapravo su na neki način vezani uz neko javno poduzeće, ili im već netko tamo radi, možda i nekoliko njima bliskih ljudi, ili gaje nadu kako će i oni jednom zasjesti tamo. Jer imaju vezu, znaju čovjeka, rođak im se upravo penje u hijerarhiji, bit će...

Ili vam pričaju o društvu vrijednosti i poštenja, prikrivajući poriv  da i oni malo ništa ne rade, a primaju pare.

Ili im se, jednostavno, ne riskira ova neopisiva lakoća postojanja u kojoj vazda možeš biti žrtva, pa cvike na glavu, kavu preda se -  i daj Bože da nas hoće netko okupirat'!

Jer ovo ovako više ničemu ne vodi...

(Sve dok ti jednog dana ne mahne iz novog automobila i kaže – evo, jebiga, zaposlilo me.)

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.

Kopirati
Drag cursor here to close