A kakav je smisao te velike organizacije, gospodo moja? On se sastoji u tome da se hapse nedužni ljudi i da se protiv njih vodi besmislen i najčešće, kao u mom slučaju, jalov postupak. A kako da se, kad je sve skupa tako besmisleno, izbjegne najgora korupcija među tim službenicima?
Franz Kafka, Proces
Nisam prvi, a vjerojatno ni posljednji, koji je usporedio domaće pravosuđe s onim iz Kafkina romana. Najnovija vijest, koja se savršeno uklapa u kafkijanske obrasce, glasi: "Bosanskohecegovačka redateljica Jasmila Žbanić tužila je bivšeg člana Upravnog odbora Fondacije za kinematografiju Antonia Beusa za klevetu, te je Općinski Sud u Sarajevu presudio u njezinu korist. Redateljica je na svojim društvenim mrežama objavila kako je Općinski Sud u Sarajevu utvrdio je da je Antonio Beus iznio laži o njoj, te da su njegove tvrdnje, iznesene u javnosti, neistinite. Tuženi će morati snositi troškove klevete i sudskog spora. Od medija koje je tužila Jasmila Žbanić je zatražila javno izvinjenje."
Po presudi, Antonio Beus se obvezuje da na ime naknade štete zbog klevete i "povrede ugleda" isplati Jasmili Žbanić dvije tisuće maraka. Beus je, također, dužan namiriti troškove postupka u iznosu od oko pet tisuća maraka. "Neosporno je utvrđeno", kaže se u presudi, "da tužiteljica nije dobila pola miliona KM za film, niti je za sebe zadržala 100.000,00 KM (...) Navedeno Udruženje je prilikom pripremnih radnji za snimanje filma potrošilo oko 100.000,00 KM koja sredstva nije zadržalo za sebe već isplatilo raznim licima angažovanim u navedenom projektu, koja sredstva je u potpunosti opravdalo dostavljanjem finansijskog izvještaja Fondaciji, što je Fondacija u potpunosti prihvatila. (...) Iz navedenih dokaza ne može se utvrditi istinitost nijedne od naprijed navedenih spornih činjenica, a na osnovu dokaza provedenih od strane tužitelja utvrđeno da su sve navedene sporne činjenice neistinite."
Ovdje je, pored elementarnog ugrožavanja slobode govora, riječ o klasičnoj komediji zabune. Istinitost tvrdnji, "provjerenih od strane tužitelja", moguće je, pretpostavljam, dočarati onim vicom u kojem Muju netko pita zna li plivati, a on odgovara: Ne znam, ali mogu donijet potvrdu da znam. Producent Jasmile Žbanić, a ne Jasmila Žbanić, da budem precizan do kraja, dobio je na jednom ranijem natječaju Fondacije za kinematografiju iznos od oko pola milijuna maraka za film po romanu Borisa Dežulovića, da bi nakon nakon određenog vremena odustao od projekta, zadržavši, pardon, opravdavši inicijalna sredstva u iznosu od oko 100.000 maraka na ime predprodukcijskih troškova, i to po jednoj apsurdnoj odredbi iz Pravilnika Fondacije prema kojoj su iz kinematografije dosada iscurili milijunski iznosi. (Tu treba uračunati i ostatak sredstava, dakle 400.000 maraka u ovom slučaju, koji nikada nisu vraćeni u filmski fond. Čuo sam za nekoliko slučajeva, za koje ne znam jesu li istiniti, da su određene produkcije fingirale prvi dan snimanja, da im se isplati i ostatak dobivenih sredstava, da bi zatim zauvijek odustale od filma.)
Ovo, ako uzmemo zdravo za gotovo da je novac utrošen na produkciju, nema smisla iz još jednog razloga. Ono što se navodi u sudskoj presudi, da je novac dodijeljen "raznim licima angažovanim u navedenom projektu" zove se razvoj projekta, što je druga etapa u u nastanku filma, za koju su predviđena posebna namjenska sredstva. Dakle producent je dobio novac za proizvodnju filma, a utrošio ga na razvoj projekta. Riječ je, dakle, o nenamjenskom utrošku sredstava, što Fondacija svih ovih godina tolerira.
Ovdje se postavlja pitanje računaju li producenti unaprijed na sličan scenarij, da uzmu dvadeset posto sredstava i odustanu od filma. U dva sam navrata bio žrtva slične prevare, da je producent dobio sredstva za proizvodnju filma na osnovu mog scenarija, a zatim odustao od projekta, zadržavši dvadeset posto dodijeljenih sredstava. (U oba slučaja nisam želio uzeti za sebe ni marke, jer mi je to krajnje neetično. U Bosni i Hercegovini, u zemlji ekstremne bijede, uzeti 60 ili 100 tisuća maraka bez da ste išta uložili u to, iako sam ja osobno uložio silan trud u scenarij, iz moje perspektive graniči s psihopatologijom i nedostatkom elementarne društvene empatije.)
U svim drugim filmskim fondovima, uključujući i HAVC, ne postoji kategorija "nesnimljeni film". Zapravo postoji, ali producent mora do zadnjeg novčića vratiti natrag dodijeljena mu sredstva. Producent, čak, uz natječajnu dokumentaciju mora priložiti bankovne mjenice koje fond može povući natrag, ukoliko procijeni da se producent ne pridržava ugovora. Dakle, odredba Fondacije da producent može odustati od projekta i zadržati inicijalna sredstva, ugušila je domaću kinematografiju koja bi mogla ući u Guinnessovu knjigu rekorda po broju nesnimljenih filmova.
Svatko tko je sudjelovao u produkciji filma od početka do kraja, a tu je riječ isključivo o scenaristi i redatelju, dobro zna da su "razna lica angažovana u projektu" najobičnija fikcija, što je samo još jedan pokazatelj više da su pojedini domaći producenti, koji uglavnom raspolažu javnim novcem, rak rana domaće kinematografije.
Sudeći po dijelu presude, Antonio Beus je oklevetao Jasmilu Žbanić jer je izjavio da je ona, a ne "razna lica angažovana u navedenom projektu", dobila 100 tisuća maraka. Nešto slično može presuditi samo kafkijanski sud. Dakle, po ovoj logici možete tužiti za klevetu svaki medij koji, na primjer, objavi da je "Jasmila Žbanić na posljednjem natječaju dobila sredstva za novi film", što je uobičajena praksa u medijima, ne samo u Bosni i Hercegovini već diljem svijeta. Upozorenje svima koji pišu o kriminalu u domaćoj kinematografiji: sredstva za film nije dobila Jasmila Žbanić, već njezin producent. Beus je, dakle, nastradao jer je šiju nazvao vratom. Zamislite najavu novog filma Jasmile Žbanić, napisanu po uzusima rigidne jezične korektnosti sarajevskog suda: U kina dolazi novi film Jasmile Žbanić i raznih lica angažovanih u filmu.
Ludwig Wittgenstein, jedan od najvećih filozofa dvadesetog stoljeća, postavio je jezik kao temeljno načelo filozofije, po kojemu se pravo značenje riječi krije u njezinoj uporabi u jeziku. Dakle, da je danas živ i da kojim slučajem živi u Bosni i Hercegovini, Wittgenstein bi, kao i Beus, zasigurno napisao da je film dobila Jasmila Žbanić, a ne "razna lica angažovana u navedenom projektu".
(Uzgred, da je kojim slučajem snimljen film po Dežulovićevu romanu, čija se radnja odvija krajem devetnaestog stoljeća, u koje se glavni junak vrati vremeplovom s namjerom da ubije Adolfa Hitlera dok je još bio dječak, u njemu se mogao naći i Ludwig Wittgenstein, koji je 1903. godine zajedno s Hitlerom pohađao Realschule u Linzu.)
Logiku kojom se rukovodio Sud u ovom slučaju, na najbolji način opisuje jedan prastari vic: Osamdesetih, u vrijeme socijalizma, javi se Mujo na sjednici radničkog savjeta za riječ. Druže direktore, je li pravilno da ti i tvoja žena živite u stanu od sto kvadrata, a ja, žena i petero djece u baraki. Nije pravilno, odgovori mu direktor, pravilno je u baraci.
Da sam kojim slučajem naivan, pod hitno bi uputio prijedlog federalnoj ministrici kulture i Davidu Damjanoviću, predsjedniku Upravnog odbora Fondacije, da ukinu ovu stavku iz Pravilnika Fondacije. Uvjeren sam da bi slična odluka, više nego bilo što drugo, doprinijela oporavku uništene i zamrle kinematografije, kojom bi se zauvijek riješili "producenata" kojima su filmski fondovi nepresušan izvor financiranja.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
