Kič bi se mogao mjeriti stupnjem banalnosti svojih asocijacija.
Abraham Moles
Nacionalizam je kič, u srpsko – hrvatskoj varijanti, nacionalizam je borba za prevlast oko licitarskog srca.
Danilo Kiš
Spektakularni doček nogometaša Hrvatske nakon osvojenog drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, koji je u jednom trenutku bio svjetska top-tema, obilježio je neočekivani ulazak Marka Perkovića Thompsona u autobus koji je iz zračne luke prevozio nogometaše do Trga Josipa bana Jelačića gdje je održavana središnja proslava. Thompson, koji već gotovo dva desetljeća figurira kao jedan od najvidljivijih simbola polarizacije hrvatskog društva, tom je prilikom samo dodatno potvrdio status desničarske ikone.
U danima nakon dočeka, većina svjetskih, regionalnih, pa i hrvatskih medija, umjesto o jednom od najvećih sportskih čuda uopće, raspisala se o Thompsonu koji je "ukrao" tuđih "petnaest minuta slave" i u dobroj mjeri narušio klasični mit o Davidu i Golijatu, prije nego što je na pravi način i zaživio, što je otprilike sukus pisanja većine objektivnih medija.
Pišući svojevremeno o tom događaju, opisao sam hipotetsku situaciju, da je nogometna reprezentacija SAD-a došla do finala Svjetskog prvenstva, nakon čega se u autobus koji je prevozio nogometaše od vašingtonske zračne luke do platoa ispred Bijele kuće, na zahtjev američkog izbornika i njihovog najboljeg nogometaša, ukrcao Bruce Springsteen.
Probajte izračunati koliku bi cijenu trebao platiti Springsteenov menadžer za takvu kolosalnu reklamu, te koliko bi dodatno morao platiti da Boss na glavnoj bini mimo protokola otpjeva "Born In The U.S.A.", američku varijantu "Gena kamenih". Thompson je tom prilikom dobio reklamu ravnu nastupu na poluvremenu finalne utakmice američkog nogometa, što je u zabavljačkoj industriji plafon.
Organizirane i pompozne proslave sportskih uspjeha zoran su primjer kiča podignutog na državnu razinu, koji je danas sveprisutan i koji je već poodavno prestao biti estetska kategorija, metastaziravši u sve pore života, što, naravno, nije hrvatski specifikum već pošast koja je zahvatila cijeli svijet i čiji je prvenstveni cilj, barem iz perspektive vladajućih politika, zasjeniti turobnu svakodnevnicu, što je najbliže suvremenoj reinterpretaciji rimske maksime "Kruha i igara!".
U međuvremenu, svijet se iz temelja promijenio. Dogodila se pandemija korona virusa i Donald Trump. Na dočeku hrvatske rukometne reprezentacije, koja se sjajnim igrama plasirala u finale Svjetskog prvenstva, po želji samih rukometaša, nastupit će i Marko Perković Thompson. Umjesto na "stražnja vrata", Thompson ovaj put nastupa pod pokroviteljstvom Vlade RH koja organizira svečani doček rukometaša na središnjem zagrebačkom trgu, što je prije šest-sedam godina bilo nezamislivo.
Rukometaši, poput svih drugih vrhunskih sportaša, poodavno su izgubili pojam o realnom svijetu izvan ograda sportskih borilišta, te su u skladu s tim formirali i glazbeni ukus. Svoj izbor, vjerujem, nesvjesno su prilagodili ukusu, odnosno ideološkom izboru najvećeg dijela svojih navijača.
Cijela ova priča ne govori toliko o Thompsonu, kojemu je ovo jedinstvena prilika da nakon duže stanke potvrdi svoj status nacionalnog barda, već više o licemjerju vladajućih struktura. "Nacionalizam je", kaže Kiš, "uz to, ne samo po etimološkom značenju, još poslednja ideologija i demagogija koja se obraća narodu." U ovom slučaju preko tuđih sportskih uspjeha i Thompsonove glazbe.
Zoran Pusić, predsjednik Antifašističke lige RH, uputio je premijeru Andreju Plenkoviću otvoreno pismo u kojem traži da se Thompsona ne zove na doček hrvatskih rukometaša. "Molim Vas da pogledate dva svuda prisutna videa, jedan s Thompsonovog koncerta prije nekoliko mjeseci u Imotskom i drugi od prošle subote, gdje grupa od dvjestotinjak mladih navijača prijeteći maršira ulicom u Splitu uzvikujući da su oni ustaše", piše između ostalog Pusić u svom pismu.
Uspoređuje, zatim, skup Thompsonovih obožavatelja u Imotskom uoči spomenutog koncerta s nacističkim skupovima u Njemačkoj 1933. godine, iako, pretpostavljam, većina tih mladih ne poznaje dovoljno ni vlastitu, a kamo li povijest Europe. U svom pismu, Pusić spominje i Auschwitz, odnosno kako Thompson s nekim svojim pjesmama priziva nove konclogore na tlu Europe. "Kič bi se mogao mjeriti stupnjem banalnosti svojih asocijacija", napisao je Abraham Moles, francuski komunikolog i jedan od najvažnijih teoretičara kiča.
Uslijedio je Plenkovićev odgovor, u kojem se osvrnuo i na događanja u Imotskom: "U vezi s Vašim osvrtom na korištenje nedopuštenih simbola i zastava u Imotskom, podsjećam da su nadležne institucije već poduzele odgovarajuće mjere protiv odgovornih osoba. Međutim, izolirani postupci pojedinaca ne mogu biti razlog za dovođenje u pitanje dočeka kojem će prisustvovati deseci tisuća naših sugrađana okupljenih s iskrenom željom da u veličanstvenom ozračju pozdrave naše rukometaše i odaju im priznanje za osvajanje nove svjetske medalje."
Antifašistička liga Republike Hrvatske je asocijacija civilnih udruga i pojedinaca koji "dijele zabrinutost razvojem događaja u Hrvatskoj gdje se javno poricanje temeljnih etičkih vrijednosti demokratskog društva ponovo nameće kao legitimna politička opcija." Osnovana je 2015. godine, kada je za njezina predsjednika izabran Zoran Pusić.
Na predstavljanju Antifašističke lige u Rijeci 2015. godine, jedan od govornika bio je i Stipe Mesić, "antifašista" koji je u Australiji devedesetih snimljen kako pjeva ustaške pjesme. Ne sjećam se da su Pusić i Antifašistička liga, kada su ti snimci procurili u javnost, prizivali koncentracione logore kao u Thompsonovu slučaju. Riječ je zapravo o etici Jupitera iz poznate latinske poslovice, koja vrijedi isključivo za volove.
Na osnivačkoj skupštini Antifašističke lige, povjesničar Slavko Goldstein podsjetio je kako je britanski povjesničar Tony Judt na prvo mjesto liste onih koji su u teškim vremenima Drugog svjetskog rata imali dovoljno hrabrosti da vrate samopoštovanje svojim narodima istaknuo Josipa Broza Tita.
Međutim, Judt je u knjizi na koju se Goldstein najvjerojatnije referira, "Poslije rata - Povijest Europe od 1945. godine", pisao i o manifestacijama antifašizma u zemljama Istočne Europe nakon Drugog svjetskog rata, iznoseći tezu kako tu uopće nije riječ o antifašizmu, kako Staljinu nije bio primarni cilj zaustaviti fašizam, već proširiti sovjetsku vlast na veći dio Europe. Jugoslavenski antifašizam bio je sličnog karaktera, ideološki konstrukt sovjetskog tipa koji nikada nije evoluirao do antifašizma kakav se manifestirao na Zapadu.
Zbog čega ovo pišem? Samo iz jednog razloga, da podsjetim na onu biblijsku "tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen". Antifašistička liga to zasigurno nije. Fenomen Thompson, pretpostavljam, ugasio bi se sam od sebe da nije sličnih reakcija koje ga svaki put iznova oživljavaju. Pitanje je zbog čega se to događa. Govorimo li o dvije strane jedne te iste medalje, o dva povijesna anakronizma koja se međusobno pothranjuju, kojima ideološka sučeljavanja iz prošlosti prvenstveno služe kao sredstvo vlastite promocije?
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
