Na posuđenom vremenu

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Ukoliko mislite da ću pisati o nečemu osobnome što se događalo proteklih dana, uvijek pišem prilično osobno i poštedit ću vas toga ovog puta. Jer... nisam ja ni junak ni prkosnik ni borac za pravdu, ja sam samo budala koja ne zna prešutjeti nepravdu. I nažalost, moju, naravno, tako će biti i ubuduće.

Ono što sam ja u svemu tome shvatio jeste da živim na posuđenom vremenu, poklonjenom, odozgor, od Onoga gore, od Više Sile, od Sudbine, kako god vi to doživljavali. I promijenilo je moje viđenje stvari. A čini mi se da nisam jedini.

Arnaudija

Često sam nakon rata prolazio tim putem, nemoguće je bilo proći Banjalukom, a ne vidjeti godinama tu ogromnu ruševinu, koja nas je podsjećala na prokletstvo koje smo živjeli '90-ih. Još je bilo strašnije vidjeti tu jednu veliku ruševinu u Banjaluci, koja skoro pa i nije osjetila rat, jer ako se itko sjeća, Dayton je potpisan kada je HVO došao nadomak upravo Banjaluci, kako bi se spriječila još veća tragedija nego sve ove koje smo gledali od tenkova na Pologu pa sve do Srebrenice.

Vidite kako je nekako sve napravilo puni krug. Kao moji privatni strahovi i tjeskobe, pa sad na život gledam kao na poklonjeno, posuđeno vrijeme. Tako i u Banjaluci. Arnaudija je najbolji simbol gluposti ratne hajke, velikosrpstva, zločina bilo koje od strana. Arnaudija nije imala sreću kao džamija u mom gradu, da je jednim zidom naslonjena na dvije kuće imućnih Hrvata pa je nisu dirali, bila je usamljena na otvorenom platou, savršena za zločinački čin gluposti, urbicida, kulturocida, vlastitog naslijeđa, jer oni koji su nam donijeli islam u Bosnu i Hercegovinu, donijeli su nam imena za mnoge svakodnevne stvari: jastuk, ruž, čarape, dolmu, višnje, kat, ... Zamislite samo Hercegovca bez čarapa, nemoguće.

Ti su nam ljudi donijeli matematiku, zvjezdoznanstvo, medicinu i onda je besmisleno poništiti ih, oni su dio naše prošlosti. No, ima u Srba mnogo tih retrogradnih glasova koji i danas viču, tako bi primjerice izbrisali Josipa Broza. Makar ja ne vjerovao u komunizam, makar ja ne vjerovao u Goli Otok, makar ja ne vjerovao da su nam Amerika i Izrael neprijatelji i brojne druge stvari u koje su titoisti vjerovali, taj nas je čovjek oblikovao, možda ponajviše čvrstom šakom pa i dan danas vjerujemo u polubogove: Dragana, Milorada, Bakira...

Baš je nekako Dodik iznenadio govorom u Banjaluci, da je to bila ogromna greška. Svakako, ali bio je i zločin. I danas osjetiš u zraku taj isti zločin, kako još otkucava. Naime, Banjaluka je nakon rata, upravo tom srećom da je ostala neokrznuta kao primjerice Sarajevo ili prekopana kao primjerice Bulevar Narodne Revolucije i Šantićeva u Mostaru, e Banjaluka je nedvojbeno postala najljepši bosanskohercegovački grad nakon rata. Uvijek je bio užitak doći tu, prošetati, popiti kavu, pojesti kolač, šopingirati. Pa ipak, kada s juga ulazite u taj najljepši grad u našoj zemlji, zapuhnut će vas bijeda i sirotinja Šehera, a s razlogom, zato što oni koji su naredili rušenje Arnaudije, ostavili su duboki trag i tako danas osjetite taj neugledni Šeher nasuprot ostatku Banjaluke. Ne treba puno objašnjavati tko živi u tom zaboravljenom naselju.

Isto kao što ne treba zaboraviti da je čitavo mostarsko gradsko područje Centar Hrvata nestalo iz Banjaluke, ako ćete baš u broj, tu nedostaje više od Čapljine, Ljubuškog, Stoca ljudi, ma jedan čitav hercegovački grad Hrvata.

Prošlo je vrijeme bajki

I sad taj Dodikov govor izgleda nekako neobično. Kao da je doživio trenutak u kojem je osjetio da je na posuđenom vremenu. Da više nitko ne puši njegove vječne priče o uzurpaciji, odcjepljivanju, obrani srpstva, kao da je svjestan da samo potpunom kontrolom izbornog povjerenstva drži glavu iznad vode.

Ali ja mislim da nije tako. Popucali su mnogi šavovi posljednjih godina. Pogledajte samo dramu oko Rezolucije. Pogledajte samo šavove koji pucaju po lokalnim zajednicama, imamo toliko novih malih odcijepljenih stranaka od ovih stožernih, imamo male ratove koji nas pokušavaju vratiti u torove, ove nekakve o zastavama i transparentima... ali narod je oglušio. Nemaš kome više mlatit šuplju.

Tako je vjerojatno i Milorad došao do zida. Prošlog tjedna Cvijanović je ispala smiješna pred Vijećem Sigurnosti, poslije nje se čak i ruska propaganda Nebenzje činila lakrdijom. Ima na svijetu važnijih priča od nekog lokalnog warlorda u nekoj maloj zemlji s tri milijuna duša, nitko više ne želi slušati bosanskohercegovačke priče, svima je dosadno bilo čak i u tom Vijeću Sigurnosti, ono, doslovce su zijevali sudionici sjednice.

I iz tog saznanja dolazi ova pomirljiva priča o najvećoj gluposti u ratu. A ja maštam, vjerojatno i ti, da jednostavno sjednemo svi mi i naši kofol voždovi i da sebi otvoreno svi priznamo, svašta je nešto bila velika glupost, idemo stoga prestati slaviti ratne zločince, negirati šta je bilo, i hajdemo konačno naprijed. Naprijed ne mora biti NATO niti Europa, ali mi smo se vratili u feudalno doba. Lokalni moćnici prosipaju silu kako im paše. A vi znate da možete bolje, da zaslužujete bolje.

Ne nekakve gradonačelnike koji mlate onom stvari, ne gradonačelnike koje jašu k'o konje, ne ministre koji prijete ratom, a znamo svi da bi se rasplakali čim bi nestalo pudera za bradu, ne federalne zastupnike koji vrijeđaju žene, ne narodne vođe koji jedan odcjepljuju, drugi dan kažu da je to bila greška.

Dosta je šupljaka, dame i gospodo. Vrijeme je da vidimo promjene.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.