Najbrži autogol na jednom svjetskom prvenstvu postignut je nakon dvije minute i osam sekundi. Postigao ga je bosanskohercegovački reprezentativac Sead Kolašinac na utakmici između Bosne i Hercegovine i Argentine na stadionu Maracana u Rio de Janeiru u Brazilu 15. lipnja 2014. godine.
Najveća udaljenost s koje je postignut gol u jednoj takmičarskoj nogometnoj utakmici iznosi 91,9 metara, a postigao ga je golman nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine Asmir Begović igrajući za Stoke City protiv Southamptona u engleskoj Premierligi na stadionu Britannia u Staffordshireu u Velikoj Britaniji.
Guinnessova knjiga rekorda
U Guinnessovu knjigu rekorda, barem zasad, još uvijek nije uvršten hrvatski premijer Andrej Plenković, iako se već odavno trebao naći u društvu bizarnih "besmrtnika" koji su u nečemu, bez obzira o kakvoj se gluposti radi, najbolji na svijetu. Ne vjerujem da je igdje zabilježeno da je neki premijer za vrijeme obnašanja dužnosti usput izgubio čak trideset i dva ministra. (Ovdje im nećemo nabrajati imena, jer bi to zauzela dobar dio kolumne: trideset i dva imena i prezimena, dužnost koju su obnašali, to je već, brat bratu, tri stotine riječi, što predstavlja jednu trećinu prosječne kolumne na Bljesku.)
Spomenut ću tek dvojicu posljednjih, Vilija Beroša, bivšeg ministra zdravstva, i Josipa Dabru, dojučerašnjeg ministra poljoprivrede, jer njih dvojica predstavljaju paradigmu Plenkovićeve vladavine i pravu sliku tamošnje političke scene. Beroš je pao zbog korupcije prilikom nabavke medicinskih uređaja, u koju su bili upetljani ljudi koji se godinama dovode u vezu s organiziranim kriminalom. Aferi su otkrili europski istražitelji koje predvodi beskompromisna Rumunjka Laura Kovesi, europska glavna tužiteljica i bivša glavna tužiteljica rumunjske Nacionalne uprave za borbu protiv korupcije, koja u europskoj javnosti uživa ogroman ugled.
Beroš je, za razliku od Josipa Dabre, travničkog studenta koji je na ministarsku dužnost došao iz Domovinskog pokreta, član HDZ-a. Dabro je pao jer je u javnost procurila snimka na kojoj više puta puca iz pištolja dok se vozi u automobilu, dok na radiju trešti pjesma "Karanfil se na put sprema". Da postoji mjerna jedinica za glupost, bivši ministar bi najvjerojatnije završio u Guinnessovoj knjizi rekorda.
Međutim, ono što se događalo nakon što je snimka, najvjerojatnije ciljano, puštena u javnost, na najbolji način opisuje hrvatsku političku stvarnost, ustajalu močvaru u kojoj ruku pod ruku caruju korupcija i primitivizam, u kojoj političari mogu raditi što god požele, sve dok je to prekriveno velom tajnosti. Smiju krasti, lagati, pucati iz automobila, ali ne smiju dozvoliti da to procuri u javnost.
Da bahatost, politička moć i oružje idu ruku pod ruku potvrđuje i knjiga "Da nam živi, živi rad: Propaganda i udarništvo u Hrvatskoj 1945-1952" hrvatskog povjesničara Tomislava Anića, u kojoj na jednom mjestu opisuje bahatost partijskih funkcionara: "U Trakošćanu na blagdan sv. Stjepana 26. prosinca 1951. godine članovi Partije do te su mjere posegli za čašicom da su se međusobno potukli i porazbijali namještaj hotela. (...) U Kotarskom komitetu Slavonska Požega sekretari partijskih organizacija sela Velika i Aleksandrovac 'namlatili su u pijanom stanju pištoljima na jednoj priredbi u selu 10-15 lica'."
Pucanje iz vatrenog oružja iz hrvatskog nacionalističkog diskursa svojstveno je Srbima. Dabro je svojim činom samo potvrdio stoput ovjerenu istinu, kako između hrvatskih i srpskih nacionalista nema nikakve razlike. I jedni i drugi su, izgleda, ludi za oružjem, osim što su Srbi manji licemjeri, jer kod njih, pretpostavljam, barem kod današnjih vladajućih struktura, nitko ne bi pravio problem od jedne takve "sitnice".
Ivan Penava, predsjednik Domovinskog pokreta, pokušavajući opravdati Dabru, izjavio je kako je snimka nastala prije nekoliko godina, dok Dabro nije bio ministar, te da je pištolj bio napunjen ćorcima: "Znajući da je riječ o manevarskoj municiji, dakle municiji bez zrna, takozvanim ćorcima, i da je riječ u kontekstu vremena kada Josip Dabro nije ministar, nije dužnosnik u Vladi Republike Hrvatske, mogu reći šaljivo da je Josip Dabro bio bećar, ostao bećar i bit će bećar."
Međutim, balističari su vrlo brzo demantirali Penavu, navodeći kako je najvjerojatnije riječ o bojevoj municiji. I tko to nosi pištolj napunjen ćorcima? Po Ivanu Penavi, jednoj od najmoćnijih političkih figura u Hrvatskoj u ovom trenutku, možete pucati iz automobila vozeći se kroz naseljeno mjesto, samo morate voditi računa o "kontekstu vremena", odnosno da ne mašete okolo oružjem ako ste na visokoj državnoj funkciji i da dobro pazite pred kim se hvalite svojim "pothvatima".
U prvi mah se cijeli slučaj tumačio sukobom unutar Domovinskog pokreta: "Iskreno žalim zbog tog čina koji je bio neodgovoran i duboko nepromišljen. Riječ je o snimci koju sam svojevremeno poslao samo jednom čovjeku, tadašnjem prijatelju i kolegi Mariju Radiću, pa je očito da se radi o još jednoj perfidnoj manipulaciji koju izvodi nakon poraza koji je doživio na unutarstranačkim izborima u Domovinskom pokretu", izjavio je Dabro za Večernji list.
Međutim, ubrzo su uslijedili novi detalji koji bacaju potpuno novo svjetlo na cijeli slučaj. Dabro je za svoj pad neizravno optužio Andreja Plenkovića, jer ga je on navodno obavijestio o kriminalu u Hrvatskim šumama, koje potpadaju pod njegov resor, koje vode "provjereni" HDZ-ovi kadrovi, na što se Plenković oglušio. Indikativno je da je Plenković bez pogovora prihvatio Dabrinu ostavku, dok je u ranijim slučajevima, kada je bila riječ o HDZ-ovim kadrovima, to poprilično nevoljko činio.
Koliko još ministara treba napustiti Vlada, a da Andrej Plenković dadne ostavku? To se, naravno, nikada neće dogoditi, jer se vladajuća politika svodi na stranački klijentelizam, i Plenković ima priliku da do novih izbora samo poboljša svoj rekord. Jedina opasnost po Plenkovića dolazi iznutra, iz samog HDZ-a, gdje mu je, kako stvari stoje u ovom trenutku, jedina prava konkurencija potpredsjednik Vlade i ministar obrane Ivan Anušić koji je, navodno, dobar prijatelj s Josipom Dabrom, zbog čega se špekulira da je Dabro bio kolateralna žrtva unutarstranačkih sukoba unutar HDZ-a.
Slično je, ako ne još i gore, i kod nas, iako se na prvi pogled čini kako živimo u idiličnoj državi, u kojoj nema loših ministara, jer da ih ima, rekao bi cinik, zasigurno bi netko od njih dosada dao ostavku, što se, naravno, rijetko događa. Svjedoci smo kako su neki ministri u prošlosti vodili svoje resore čak i iz istražnih zatvora. Izgred sličan onome kakav je napravio Josip Dabro, kod nas bi bio zaboravljen za 24 sata, što znači da kod nas političari mogu raditi što ih je volja, ne vodeći računa što o tome misle obični smrtnici.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.
