Konja, konja! Dajem kraljevstvo za konja!
William Shakespeare, Richard III.
Ovaj tekst donekle se nastavlja na tekst od prošlog utorka, u kojem sam bio izrazito skeptičan prema optimizmu Envera Kazaza u vezi razrješenja najdublje političke krize u zemlji još od Daytona, što se, na žalost, vrlo brzo pokazalo točnim.
Rekonstrukcija Vijeća ministara BiH u izrazito povoljnim okolnostima, bez međunarodnih tutora, koji su svih ovih godina bili ograničavajući faktor, završila je, čini mi se, prije nego što je ozbiljno i započela, bez obzira što je riječ o možda posljednjoj prilici da se očuva ideja cjelovite Bosne i Hercegovine.
Kočničari su i ovaj put bošnjački političari koji, izgleda, ne žele odustati od utopijske "građanske" Bosne i Hercegovine koja je moguća otprilike kao štednjak načinjen od drveta. Premijer Federacije BiH Nermin Nikšić, u intervjuu koji je dao netom nakon pomirljivih izjava koje su donekle ulijevale optimizam, što se ponajprije odnosi na isprike upućene Draganu Čoviću zbog preglasavanja HDZ-a prilikom usvajanja zakona o Južnoj interkonekciji, napravio je, želeći se dodvoriti sarajevskim medijskim inkvizitorima, korak unatrag:
"Ispalo je da se ja izvinjavam", izjavio je Nikšić. "Ja sam prepričavao situaciju koja je bila, ne želeći nimalo da je uljepšavam. Mi smo imali jedan dogovor, jednu dinamiku za donošenje zakona, od koje smo na kraju odustali. I meni je bilo potpuno prirodno, mislim da je to nekakav ljudski čin kad gradite nekakve partnerske odnose, povjerenja, ne da ljudi čitaju po medijima i da ih varate, nego da vrlo otvoreno nazovem na telefon i kažem - vidi, ono što smo se dogovorili, nažalost, ne može. Ja ti se izvinjavam, mi ćemo vas preglasati. E, što je tu sporno o tome?" Sve, rekli bismo.
Nikšićev salto mortale neodoljivo podsjeća na izjave koje su davali predstavnici Trojke nakon sastanka u Laktašima koji je održan prije nekoliko mjeseci. Čim su se vratili u Sarajevo, sve dogovoreno su, pod pritiskom iz američkog veleposlanstva, relativizirali do besmisla, što je, gledajući iz današnje perspektive, bio izravni povod Dodikovim postupcima koji su doveli do najteže političke krize od Daytona pa naovamo.
Politički kapital "sarajevske medijske mahale", koja redovno postrojava bošnjačke političare kao da je riječ o maloj djeci, jedna je, na prvi pogled, od najvećih enigmi suvremene Bosne i Hercegovine. Međutim, odlaskom bivšeg američkog veleposlanika, neprikosnovenog bosanskohercegovačkog gospodara kaosa, stvorile su se nove okolnosti, što, izgleda, u Trojci još uvijek nisu shvatili.
Jedna druga Nikšićeva izjava, vezana uz izmjene Izbornog zakona, koju je dao u istom intervjuu, još je zloćudnija: "Tu, da budem potpuno jasan, je bio problem u političkim partijama Trojke. Mi ne možemo prihvatiti ova rješenja koja imamo u izbornom zakonu, koja neće generirati provođenje odluka suda u Strasbourgu, i odluke Ustavnog suda BiH."
Slične izjave davao je nedavno i Elmedin Konaković i visoki (ne)predstavnik Christian Schmidt koji je rekao, navodim po sjećanju, kako Bosna i Hercegovina u ovom trenutku ima mnogo prioritetnijih stvari od usvajanja Izbornog zakona. Dakle, ništa se nije promijenilo, pa čak ni izlike zbog kojih se stvari ne miču s mrtve točke. Kada izlika nije Dodik, kao u ovom slučaju, onda je to besmislena presuda Europskog suda za ljudska prava po apelaciji Derve Sejdića i Jakoba Fincija, ili neprestano oživljavanje Herceg-Bosne i famoznog trećeg entiteta koji je sarajevska izmišljotina koja se godinama navodi kao izlika za besmisleno preglasavanje od kojeg nitko nema koristi, osim uskog kruga političkih redikula i njihova medijskog suporta, koji su, izgleda, jedini stvarni vladari Federacije BiH.
"Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine" je naziv sudskog predmeta koji je vođen od 2006. do 2009. godine pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, po tužbi Derve Sejdića i Jakoba Fincija protiv Bosne i Hercegovine, a koji su kao pripadnici nacionalnih manjina bili "onemogućeni" da budu birani u Predsjedništvo Bosne i Hercegovine i Dom naroda Bosne i Hercegovine, što zapravo nije točno, dovoljan je primjer Željka Komšića, čime je derogirana europska demokratska praksa koja slične stvari regulira zaštitom manjinskih prava.
Ono što je simptomatično je činjenica da svih ovih godina nismo čuli nijedan prijedlog od strane međunarodne zajednice i bošnjačkih političara u vezi rješenja ovoga pitanja, naprosto zbog toga što rješenje ne postoji. Presuda "Sejdić-Finci" je vještački stvoren Gordijev čvor koji visi nad Bosnom i Hercegovinom već skoro dva desetljeća, i koji nije moguće razmrsiti bez temeljne razgradnje Ustava i svih demokratskih političkih načela. Gordijski čvor koji je odavno izgubio svrhu, osim što se i dalje koriste kao izlika za održavanje iluzija o građanskoj Bosni i Hercegovini, odnosno o drvenom štednjaku ili, da upotrijebim jedan mnogo slikovitiji izraz, o krmetnjaku od tikava.
Neusvajanje Izbornog zakona, iz perspektive bošnjačke politike, moguće je logički objasniti samo na dva načina, pokušajem uspostave "građanske" Bosne (i Hercegovine), što je utopija, ili razgradnjom cjelovite država, ma kakva ona bila, i uspostavom bošnjačke fildžan države u koju, po mogućnosti, treba uključiti što veće dijelove Federacije, jer je Republika Srpska, kako stoje stvari u ovom trenutku, zauvijek izgubljena. Postupci predstavnika Trojke su zapravo jasan signal da je bošnjačka politika odustala od Republike Srpske.
Presuda "Sejdić-Finci" neodoljivo podsjeća na loš vic, poput onoga u kojem glavne uloge igraju medo i zeko. Susreo medo zeku i odluči ga pretući na mrtvo ime. "Imaš li kapu?" upita medo. "Nemam", reče zeko, na što ga medo pretuče. Priliko drugog susreta, medo ponovo upita zeku ima li kapu, na što mu je ovaj spremno pokaže. Medo izvuče cigaretu, pa upita zeku ima li upaljač. Siroti zeko, pošto nije imao upaljača, ponovo dobije batine. Treći, put, nakon što je zeko pokazao medi kapu i upaljač, medo ga upita: "A imaš li šibicu?" Dakle, presuda "Sejdić-Finci" nije ništa drugo nego šibica iz vica o medi i zeki, besmisleno kupovanje vremena koje je već davno iscurilo, te svjesno uništavanje zemlje. Treće mogućnosti nema, osim zadržavanja postojećeg stanja u kojem potkapacitirana i korumpirana politička elita živi kao bubreg u loju.
Jasno je što je u gornjoj jednadžbi kraljevstvo i tko su konji, jedino je "Richard III." varijabla koja se mijenja. Jednom je to Bakir Izetbegović ili Zlatko Lagumdžija, ili bilo koji drugi, danas već pomalo zaboravljeni bošnjački herostrat, poput Harisa Silajdžića, ili, danas, Nermin Nikšić i Elmedin Konaković. Konji su njihovi pretorijanci koji su vrjedniji od kraljevstva, poput Derve Sejdića i Jakuba Fincija i koji, izgleda, bošnjačkom političkom vodstvu vrijede više nego preostala tri milijuna i nešto građana Bosne i Hercegovine.
