Ima već godinu ili dvije da američke umjetnička i znanstvena zajednice pokazuju zanimanje za jugoslavenskom arhitekturom. Svojevremeno sam tako čitao tekstove iz poznatih američkih dnevnih novina o očaravajućoj arhitekturi koja kao da je s onoga svijeta ili kao da je djelo vanzemaljaca, betonska, mastodontskih razmjera, a ipak s čovjekom u središtu priče.
Muzej modernih umjetnosti (MoMA) u New Yorku počeo je ovih dana s promocijom veličanstvene izložbe koja će uključivati više od četiri stotine skica, nacrta, modela, filmskih rola o arhitekturi nastaloj u zemlji sudara svjetova – konkretno socijalističkog istoka i kapitalističkog zapada. Imena Bogdana Bogdanovića, Juraja Neidhardta, Svetlane Kane Radević, Edvarda Ravnikara, Vjenceslava Richtera i Milice Šterić s ponosom su navedena na način kako biste naveli da izlažete djela Fride Kahlo, Salvadora Dalija, Pabla Picassa...
Nikakvo čudo bilo kojem poznavatelju umjetnosti, konkretno arhitekture. No, što je s nama?!
Nekako je uz bok ovoj informaciji da će od srpnja ove do siječnja 2018. godine New York imati priliku uživati u sabranim djelima jugoslavenske arhitekture stidljivo proturena i informacija, više kao anterfile u novinama nego nešto od konkretne važnosti, da je tvorac genijalnih modularnih objekata koje smo znali kao crveni kiosci, u kojima su se mogle kupiti novine ili cigarete, ulaznice za kino, kila mljevenog ili se iz njih širio miris tripica u starom, socreceptu za burek, u kojima su boravili noćni čuvari ili osoblje lokalne hitne pomoći...
Dakle, Juraj Neidhardt dobio je nagradu za životno djelo, između ostaloga i zbog tog montažnog objekta od stakloplastičnih niti, danas kažu karbonska vlakna, ali i ovo je jedna ranija inačica iste priče.
Nekako su se gotovo neuništivi modularni objekti, neobojani ideologijom (nisu nužno bili crveni, buregdžinica kakve se sjećam kraj svoje osnovne škole bila je u narančastom, a na mjestu mostarske sinagoge stoji bijeli takav objekt) uklonili pred ovim pseudootomanskim i ovim na drugoj strani pseudokockastim limenim modularnim objektima koji su sve osim modularnih, a nakon hercegovačkih obilnih kiša počnu puštati crvenkaste hrđave curke, kao sline na uplakanom trogodišnjaku.
Spominjem modularni objekt ilitiga crveni kiosk kao primjer, ali Mostar je ama baš najbolji (najlošiji možda) primjer kako smo Bogdana Bogdanovića protjerali s naših ulica. Umjesto da Partizansko groblje prezentiramo turistima kao ono što u biti i jeste, slavenskom mitologijom obojani grad mrtvih u gradu živih, simbol rađanja suvremenog, radničkog Mostara, koji je upravo na požrtvovnosti pregalaca iznjedrio Mostarku, Zvjezdaru, kenjca na tržnici, gradeći iz vjekovne tradicije i žrtve onovjekih Mostaraca koji su mostarsku ćupriju (op.au. Stari most) plaćali i krvlju i znojem i životima ponekad... **biga preduga mi je ova rečenica i nema kraja.
Nema kraja jer nema mjere našoj gluposti i želji da zaboravimo tko smo i što smo. Bogdanovićev grad mrtvih dobro je i prošao, sjetite se samo spomenika na Makljenu Boška Kućanskog. Naravno da se samo sjetiti možete, jer su ga demokratske promjene demolirale, izbrisale s lica zemlje. Nije samo ustaška aždaja jela svoju djecu i braću, ni ostali spomenici Narodnoosobodilačkoj borbi u Bosni i Hercegovini nisu pošteđeni, onaj je unakažen kvazipravoslavnom, a zapravo četničkom ideologijom, onaj je načačkan kvaziislamskim obilježjima koji skreću pozornost s antifašizma, jevrejskih simbola mahom je nestalo, a ne daj ti Bože da netko spomene da su antifašisti bili i Romi, Slovaci, Česi, Poljaci, Rusini.......
Nego, očito je da ste vi raskrstili s bivšom državom, makar nešto i lijepo bilo u njoj. Pa da vas samo za kraj priupitam, ne kao jugonostalgičar jer ja se iz vremena Jugoslavije mogu sjećati akcijskih lutkica He-Mana, narančaste NBA košarkaške lopte, žutog udžbenika sa slikama unutra, za engleski jezik (jel, nije tad bilo puno udžbenika sa slikama), bijelo-žuto-plave plastične fascikle sa Zagijem ili crvene s Vučkom, u kakvima sam nosio kajdanke na solfeggio ili Braco i Seka čokolada te Pi-Pi soka (znači Braco i Seka čokolade najbliže ideologiji bratstva i jedinstva):
Jel vas stid kad odselite vani, trbuhom za kruhom, i vani se dive onome što mi nastojimo skriti kao najgoru obiteljsku tajnu, kao bipolarnu tetku ili strica alkoholičara?!
