Nisam ti ja ovdje radi padeža

Tehnički, svakog tjedna dobijem laganu hipertenziju, kada čujem za neku od izjava oca velikog jezičnog modela OpenAI, u narodu poznatog kao ćetođipiti. S(c)am Altman je napokon uspio da me u nešto uvjeri: djeca, danas rođena, neće biti pametnija od koga čega umjetne inteligencije.

No, iako polagano uviđam istinitost ove tvrdnje, razlog zbog kojeg će naša djeca oglupiti nije u činjenici da će umjetna inteligencija preko noći postati superpametna ili da će naša djeca ostati koga čega zakržljaloga mozga zbog mikroplastika, zbog oktanskih i cetanskih isparavanja, koja su svugdje oko nas, pa ako i jesmo gluplji od naših predaka, čini se da se još sasvim dobro držimo. Ne, naši potomci mogu oglupiti samo kroz katastrofalno obrazovanje, manjak čitanja, pisanja, propitkivanja, razgovora, provjeravanja... uglavnom, manjak učenja.

Ali kako se ja plašim geografije

Nisam ni u najluđim noćnim morama, a ja još uvijek živo sanjam, ne toliko matematiku kao svi, ja više sanjam geografiju, mislim, znao sam i matematiku sanjati, ali nije ono da ispadnem glup, više kao zaboravio zadaću i slično. Nego sam se ja prokleto plašio geografije i dan-danas, ako imam gadnu noćnu moru, majke mi moje Bog joj još radosti podario, odgovaram slojeve, juru, trijas, kambrij, broj ovaca na Novom Zelandu, planete, mi smo imali i Pluton, a znali smo i za Ceres i ostale budalaštine...

Mohorovičić, majke ti, jel ikom to prezime ostalo u glavi osim meni?! Ne mislim Slavku Zovki i mojoj ženi i kolegama im profesorima geografije, nego, ovako nekome kome to uopće nije branša, ali mu profesor u srednjoj koga što strah u kosti utjerao (s) kim čim diskontinuitetom i prekambrijem i vatrenim pojasom. Majke ti, zašto ja uopće znam da je Mauna Kea najveći planinski lanac na Zemlji (dobro, pod vodom), dok je Mount Everest samo planina s najvišim vrhom iznad mora?! Komu čemu to treba, nije ni za Potjere potrebno.

Čak i ako ne znate ovako naizust poredati planete (od riječi plana, planarno, u ravnini, planeti su u zamišljenoj ravnini oko Sunca, osim onog prokletog Plutona koji sad opet i nije planet, logično), kao što je mene moj strogi, prestrogi profesor 'utegnuo', ide naime strah od koga čega od M. B. pa tek onda strah od Boga kod mene. Onon štapinom (nije sonon vego onon) što je po karti pokazivao... ali kad klepi pred tobon od stol... testisi mi orbitirali oko koljena po pola sata kasnije, ono šklocaju koljena, škljocaju čašice, a zvone bome i testikularni orbitirajući objekti, kako je taj čovjek meni bio strašan kad sam bio klinac. Još morao doći friško obrijan na sat, a ja alergičan na nikl, tj. na običnu britvu... znate li vi koliko sam nadraženih rana imao po licu, u strahu od tog čovjeka. Ma neopisivo.

Mi smo u školu išli 7km uzbrdo – u oba smjera

Ali ja se ne stidim, imao sam stroge profesore, imao sam kolegicu s kojom sam vježbao matematiku, nerijetko ja njoj crtao po hamer papiru komplicirane jednažbe (jeste, znaš koliko velike bi bile na izbornoj iz matematike zadaće i grafovi), iako sam ja imao dvicu do trice iz matematike, a ona bila trostruka prvakinja Federacije BiH u matematici. Tako nam je stroga škola bila, čuli ste za onu gimnaziju u Čapljini, što ove jeseni ima brojem 0 (i slovima nula) učenika u generaciji.

To je bila moja škola, i škola moje supruge, i škola mojih kumova, prijatelja, mi smo br'te imali teško obrazovanje, možda je jedino opakija bila mostarska gimnazija, ova pod dvije vode jednog krova ili kako su to ovi mazlumi sa Zapada nazvali. To je, između ostaloga, i jedan od razloga što čapljinsku gimnaziju danas nitko ne želi upisati. Neće ljudi izvrsnost, kako kaže bivši rektor Sveučilišta, hoće ljudi koga što pare i titule. A nas je učilo da šutimo i razmišljamo, da dumamo u sebi, stidljivo da pitamo ako baš uočimo grešku neku. Zato smo iz moje gimnazije danas svi redom lideri, jesmo jašta smo, osim mene budale nitko nije na nekom upadljivom radnom mjestu, jesmo, radimo mi bitne zadaće, ali smo svi tipa: nitko ovo ne zna napravit' kao ti (čitaj, nema takve budale u čitavoj firmi).

A mene je valjda gitara prokleta ugurala u ove medijske vode, da smi'm glasno pričat'. I kad me ne pita nitko za mišljenje i kad treba šutit'. Podrazumijeva se to, da na pozornici nema praznog hoda, pa to je Balaš savršeno znao. Problem je kad ja, ovako pritisnut stvarno opsežnim, širokim obrazovanjem, u mojoj generaciji svi, ama baš svi znamo pročitati nalaz i mišljenje liječnika, jer pobogu ja sam u prvom razredu zbog akuzativa riječi natura (lat. priroda) bio tako ofiran od strane nastavnoga kadra: Ne valja ti naglasak. (a razred leg'o po podu od smijeha)... e problem je kad moja cijela tako obrazovana generacija, jer ni druge škole nisu bile za bačit, sve su ti gimnazije tad bile kao Formula 1, njih dvadeset u jednu sekundu svi (zanemarimo na trenutak Cadillac, oni ne znaju jesu došli il' pošli).

Genitiv množine kao minimum

Mi kad ti stanemo pred ove zastupnike i ministre koju lupetaju o zigoti i ubijanju djece, o cjepivu i autizmu, o solarnim panelima kao najučinkovitijoj energiji, o ekološki prihvatljivim podatkovnim centrima, o cijeni kilometra autoceste... mi ZNAMO da oni prtljaju kao pijandure, da pričaju gluposti, da ih je tu posadila stranka zato što znaju izgovoriti tri puta otorinolaringolog bez da se sapletu.

Subsidijarnost. Dijalektički materijalizam. Konstitutivnost. Takve riječi oni jako dobro znaju smrmljat'.

I to im je jedino umijeće, da biflaju naučene floskule koje su im obično zalijepljene po stranačkim hodnicima i uredima, i magare bi naučilo da mu milijun puta ponoviš. Moja keruša Elza naučila otvoriti vrata stana i sjesti kad autom ulazimo u kružni tok, pa vala može i prosječni ********-ovac nešto ugurat u tintaru (broj zvjezdica po Sunčevu sustavu, da ne bi bilo prozivam neku stranku, ja ih sve redom isprozivam, ne brinite).

Nijedan od njih ne zna pridjev staviti u genitiv množine, zastupničkih ruku nikad niti jedan domaći političar nije izgovorio. On i ne zna što je množina, a da ne govorimo o genitivu, svojstvu, srodstvu, o tome zašto Slaveni u pravilu imaju isto ili više padeža od Germana ili Romana. Ili gdje nam (h)vali slovo 'h', a gdje bi(h) nam radije bi(h)lo su(h)višno. Tako, ne očekujte bez razloga da ćete ikad saznati što će oni unaprijediti kod braniteljskih beneficija, stambenih jedinica povratničkoga puka, euroatlantskih integracija i mirnih reintegracija. Ne znaju, BOLAN! Padež ne znaju pogodit'. Ne znaju prvi Bakir, Milorad i Dragan.

Nie senzacja vego ki'seljak

Ali ovog tjedna, onako već klasično nadrndan nakon što je S(c)am Altman izgovorio da se mi razbacujemo radnom memorijom i d to sve treba turit u AI, nakon što je Aco izgovorio ono nešto na nevidljivim bubnjevin', izjavom Maxa Verstappena, kako je ono išlo, ne sjećam se, uglavnom, on je prvi vozač svih austrijskih trkačkih timova, a možda i onoga gdje je Maro Engel, ono što se po kiši i po mraku vozi, đava ga odnija...

Ovog tjedna dolazi senzacionalna, neprikosnovena doktorica znanosti, usput ministrica resora koji treba odlučivati o utjerivanju vječnog straha u buduće generacije, da u podne u po' noći znaju nabrojati padeže, planete, naizust tablicu kvadrata, da zna šublerom se služiti, onim mehaničkim, jok digitalnim, da zna rukom izvuć' korijen na komadu papira, kad jednog lijepog i vrlo sunčanog dana američki techbros ukinu Internet i ostave nas u mraku LLM-ova i AI-ova i ostalih algoritama za brzo skeniranje baze podataka i predviđanje sljedećeg pojma, koje u narodu zovu umjetnom inteligencijom, da zna nešto i uraditi u tom mraku. Vatru možda naložit'.

Ona odluči ne doći na posao jer retrogradni je Merkur. Merkur je retrogradan jer je u usporedbi sa Zemljom pikulica, koja se usput kreće vrlo blizu Suncu, da se opeče, doslovno... I zato što mu je blizu, i što je pikulica, to juri, to leti, mislim, doslovce leti kroz Svemir ilitiga Vaseljenu ilitiga spejs buraz. I kako to tako jurca kao Kimi Antonelli, ili pokoj mu duši Kyle Bush (oni se baš u Nascatru vrću ukrug ukrug ukrug kano planeti oko Sunca), kad ih ono gledaš brum gore brum dolje, ono ob'lazi to oko Sunca k'o Milorad oko studentske liste sad nakon izbora. I čas projuri ispred nas, čas je iza Sunca, k'o otac od Ze Isak, i njemu je godina 80 i nešto dana, on je već sutra i dogodine, jer materet' jestoti išta naš'o svjetlije od Sunca u blizini pa da vidiš Merkur kad je s one strane Sunca, to vidi samo onaj odozgor što je planete i zavrtio. On to vidi i okreće vas Svemir, samo ovu prokletu Bosnu i Hercegovinu ostavio da prokleta tapka u mjestu, u sjeni ovih počasnih akademika s grbom i lentom i ovih akademika, doktora astrologije i dalekoistočnjačkih vradžbina, namještanja želudca i zgloba. Oprost'te mi šta sujen.

I kako otoji Merkur leti, ne Merkur onaj trgovački lanac vego planet ovi, oko Sunca k'o kuglice ležaja oko semeringa, to ga mi na našoj vazda ugodnoj i savršene brzine Zemlji vidimo kao da poskakuje i pleše, čas napr'd čas nazad, a čas bome i sazad. Sve u sklopu koga čega ministričinih nadležnosti.

Ama kakvo crrrno 'h' jope

Ta kamenčuga nema apsolutno nikakvog utjecaja na porazno loše rezultate SDP-a BiH, da je sreće pa da ima, ne bi oni prešli cenzus k'o braća im po struci u Srbiji. Ta kamenčuga nema nikakvog utjecaja na još malo, hvala Bogu, ministricu najvažnijeg resora u entitetu, važnog ono za koga što budućnost, da izmislimo bolje, sažetije i brže LLM-ove, koji će trošiti manje koga čega prokletih tokena, jesti manje električne energije i piti manje vode, koji će znanjem nadmašiti mikro-hidroelektrane i Gornje Horizonte, koji znaju (što u SDP-u BiH očito ne znaju) da je nuklearna energija, s obzirom na količinu otpada i količinu ctruje, i dalje najčistija tehnologija koju poznajemo. Da se ekumena vrti oko nas k'o mi oko Sunca. Ma jok, u nas će uskoro i Zemlja ravi pjat biti službena politika resora obrazovanja i znanosti.

Ej, bolan, nekad smo pravili FAP-a i VW Golfa, nekad UNIS konpiutere sastavlijo... s ovakvim resorom obrazovanja, senzacionalnim, klikavim, koji ima račun na tiku toku... naša će se djeca doskora čudit kotaču tj. točku, k'o što su se onomad čudili biciklu, pardon bAciklu, kako ono reče, zgrabi on onog đaola za rogove, skoči na nj, malo se tu po'rvaše i odja'a niz selo na ukroćenoj zvjerinji.

Primijetili ste da pisah malo za standarde portala ponižim, akademskim krugovima bliskijim rječnikom, to ja ne bi li me ovi na vlasti razumjeli. Jer moraš im kao djeci u vrtiću, pjevati i plesati i crtati ne bi li shvatili koncepte prirode i društva, a genitiv množine... Ah, taj prokleti genitiv množine, s onim 'h' na kraju, umjesto i halata i kahve i bihsmo, tu gdje treba nema ga. Iskreno sumnjam u to, najbolje da mi odmah ukinemo padeže. Ne kao Makedonci, samo neke, nego odmah sve. Po kratkom postupku.