Za madraca ili mudraca?

O ovome sam htio pisati i nešto ranije, mada se nije dovoljno bilo skupilo na savjesti. Kako vidimo polovinu našeg društva, ženu?! Kako se one same vide, kako ih vidimo mi muškarci, kako ih vidi odgoj, društvo?

Naime, nedavno je moja majka bila u bolnici, hvala Bogu, sve je dobro prošlo, samo tjedan dana nije bila kući. Sumnjam da je išta nedostajalo ili njoj ili ocu u tih tjedan dana. I sad, kad sam je pokupio iz bolnice, čisto slučajno sam ja bio na redu obveza, svi smo se izredali tih dana, jedan ovo, jedan ono, a naša obitelj u pravilu ima sve samu muškadiju, nije isključivo, nego smo u značajno većem postotku u obitelji, i s njene i s ćaćine strane.

I majka presretna što se vraća kući, pomalo još blijeda i iscrpljena od bolesti, prvo što je učinila kad je prekoračila kućni prag bilo je da ode ni manje ni više nego u kuhinju. Ja sam sjeo na trosjed, a ona u kuhinju. Nije nam ništa trebalo, ni da jedemo, ni da pijemo, a i da je trebalo, što bi to ona morala skakati?! Htjeli smo samo malo sjesti i skrasiti dojmove nakon uznemirujućeg tjedna.

Ovaj, po meni problem, da ona, kao najstarija članica svoje obitelji, kao valjda neki autoritet, da je muško, pravo s vrata odjuri u kuhinju, možda ne bih ni primijetio da mi nije majka u pitanju. Iskreno, i sam se tu prekoravam, moguće da to ne bih ni uočio da se ne radi o mojoj majci, koja je eto, nesvjesno, valjda odgojena, naučena, usađena, da joj je tu mjesto i da prvo tu pregleda sve, je li joj na mjestu i može li se, čuj, nastaviti raditi.

Najtežih sat i pol vremena

Istom je prošli tjedan bila ona mučna presuda Kalajdžiću, isto se rasporedom pogodilo sve da ja budem na tome, i nekako mi je mučno i drago bilo što sam tu bio. Naslušao sam se nekih sat i pol zlodjela koja je ženama oko sebe činio taj čovjek, promatrao pritom njegovu smirenost, jezivu, gluhu, tihu i memljivu, kao da se ništa ne događa, kao da je u pitanju sasvim normalan dan.

Je li bio na nekih teškim tabletama za smirenje ili je njemu to samo bio sasvim običan petak, još me negdje duboko unutra kopka. Muči me. Jer povremeno sam se i sam smatrao previše posesivnim prema nekoj pripadnici drugog spola. Bar sam ja to doživljavao posesivnim, da se naljutim kad se ne nađemo ili ona ima prečeg posla, i ja sam se često krivio zbog svoje posesivnosti, a u pravilu je to bilo gunđanje i eventualno dizanje nosa i ne pričanje s njom po nekoliko dana i gledanje izdaleka po školskim hodnicima i slično, kasnije i slanje poruka, kad je to zaživjelo.

A mi smo znali sastavljati i uvrijeđena ili manje uvrijeđena pisma, ponekad slomljena srca i nekako... ne znam, iz ere u kojoj je komunikacija klik daleko, nekako mi smiješno izgleda i kako smo se mi udvarali i svađali i mirili... ali i dalje se nekad postidim pred ženama od kojih sam očekivao više, i onda ispadao ljubomorna budala.

Ali nikad nisam pritom psovao mrtvu majku tim djevojkama, ženama, nikad ih nisam ponižavao govoreći im da su kurve, tukao ih, i što je još sve sudac u obrazloženju čitao, a čemu nije mjesto u kolumni, niti da se ponovi. I kad smo konačno izišli svi iz Županijskog suda, tu su bili prosvjednici, ali budimo iskreni, tek šačica njih, koliko je to bitan proces bio za naše sugrađanke, majke, kćeri, sestre, prijateljice, partnerice. Premalo je tu bilo ljudi, kao da naše čitavo društvo nije načisto oko tog Kalajdžića i njegove mržnje prema ženama. Nego smo, eto, slučajno imali sreću da je na Aldini stalo, jer bilo je tu još ženskih imena.

Opet, na Aldini je stalo samo igrom slučaja, jer on, kojemu je sve to bio samo običan dan, odlučio se predati. Tko zna kako bi izgledalo da je on osjetio ijedan trenutak pokajanja u čitavom tom procesu planiranje, pripreme i konačno ubijanja, pa odlučio eto ne znam, skrivati se, bježati... bi li ga naše društvo uopće sustiglo, presudilo mu?!

Naša ili svoja?

Kad kažem 'naše društvo', ne mislim samo na Mostar, samo na Federaciju BiH, samo na Bosnu i Hercegovinu. Nema mnogo razlike nigdje. Žena je još uvijek samo predmet u društvu. O njoj se može raspravljati kao o vlasništvu, može se mijenjati, ne znam, za određeni broj novaca, ovaca, koza ili krava. Čak i ako su to naše majke, sestre, kćeri.

Kako to?!

Posljednjih dana u javnost je procurila ljubavna afera šefa nVidije, Jen Hsun Huanga (ili Jensena po zapadnjački), sa stanovitom Kineskinjom, zapadnog imena Alice. I čak i ako zanemarimo komentare poput onoga američkog predsjednika kako je riječ o čestitom čovjeku i ponosnom muškarcu, mužu i ocu, mislim, upravo govorimo o njegovoj nevjeri, a ti pričaš o časti. No, velim, čak i ako zanemarimo takve riječi od čovjeka koji je glavni lik Epstein dokumenata, u kojima se radi o zlostavljanju djevojčica, između ostaloga...

Ali svi su odjednom graknuli kako je riječ o kineskoj špijunki. Oprostite, ali zašto bi žena bila osuđena da je u promiskuitetnoj vezi s bogatim, obrazovanim muškarcem nego za državu?! Kao da njoj nije bitna njezina dobrobit, možda je iz potpuno sebičnih razloga odlučila preoteti nekoj tamo drugoj ženi muža. Možda je i on prvi pristupio njoj, možda nije ni država ni osobni interes, možda je čak i osjećala nešto veliko ta žena.

Ali ne! Šta ima ona osjećati. Žena je vlasništvo, u prvom redu države, a potom i muškarca koji ju je odabrao. Žena teoretski ne može sama odlučivati o sebi, o svojoj ugodi, o svojem statusu. Pazi, nitko nije zatražio dokaz kako je riječ o nekoj tajnoj agentici, to se podrazumijeva, ona je žena, samim time, vlasništvo je. Ili Jensenovo ili kinesko. Žena sebi nije gospodar, ni u kojem slučaju.

Kažem, nije ovo prvi put da me kopka čija je žena, kao jedinka, kao pripadnik ljudske vrste. Je li svoja?! Ima li pravo biti sama sebi dovoljna?! Mi muškarci možemo biti i generali i kraljevi, i tupavi, i pijandure, i zlikovci, i špijuni, i vojnici... imamo pravo sebi uništiti život kako god želimo.

Žena, pak, ona nema pravo ni uništiti sebi život kako želi. Ne znam, meni to nije normalno. A tebi?