Nerijetko ćete čuti ljude u najboljim godinama, nešto malo starije od mene ili od vas, kako prigovaraju što se danas djeca više ne druže, ne igraju po dvorištima, samo su u zatvorenom, blenu u ekrane mobitela, tableta i računala. I bez dvojbe da su u pravu. Današnji mladi ljudi su mahom kratkovidni jer im se očni mišići ne razvijaju kako treba, na otvorenome.
Veliki broj djevojčica i dječaka počinje nositi naočale još u osnovnoj. Palčevi su im dulji nego naši, ruke i noge su im neke mršave i suhonjave, leđa povijena i lagano počinju sličiti na vanzemaljce iz stripova i filmova. Sve je istina. No šta su nam to dale dječje igre naše mladosti, iz naše bliske prošlosti?
Premijeru govedare, kol'ko ima sati?
Nedavno sam tako sjedio u jednom društvu gdje smo raspravljali o smislu igre 'care, care, govedare'. Znate, to je ona gdje jedno dijete, cara (ili caricu), koje posjeduje virtualni sat, a okrenuto je leđima ostaloj djeci (diskrecija je nužna) ostala djeca pitaju: "Care, care, govedare, kol'ko ima sati?" i onda to glavno dijete, car (ili carica), odgovara neke besmislene brojeve koraka kao dva mišja, četiri konjska itd. Cilj je doći do cara, valjda na prijam, i dijete koje to ostvari, pobjednik je. Problem je ako caru u određenom trenutku sat padne u bunar jer se vrli pitac neki mora vratiti na početak.
Zanimljiv koncept, no nakon što sam malo promislio, zaključio sam da su nam već kroz tu dječju igru pasirali ideju lobiranja, mita i korupcije. Naravno da će dijete 'car' po glasu prepoznati svoje miljenike i ta će djeca onda imati prioritet prilikom približavanja tog virtualnog oblika vlasti. Ukoliko negodovanjima iza leđa zaključi da se njemu mrsko dijete prebrzo približava cilju, sat bi naglo upao u bunar. Baš iživljavanje kakvo današnji vlastodršci provode nad malim čovjekom.
Zanimljivo da je jednom običnom igrom djetetu zorno usađeno da mora poštovati bolesne društvene norme koje su se u konačnici pojavile u svakodnevnom životu tog istog djeteta kad je odraslo. To jest, u tvome i mome životu. No je li ovo jedini primjer "vakciniranja" društvene svijesti i preodgoja, odnosno pranja mozga?
Jesu li sve dječje igre "zle"!?
Pa čovječe, taj skriveni preodgoj nije samo u ovoj igri. To je mnogo šire, kad ozbiljnije sagledaš. Aberećke, abertudi, primjerice. Aber koga ćete? To me neodoljivo podsjeća na posljednje formiranje Vlade Federacije BiH. Aber dajte nam najnapuhanije, najstrašnije, ali ipak meke primjerke, da naoko izgleda da nešto se zalijeće, kao radi, kao probija red nevolja, a ono se ništa ne događa. Cilj ove igre je zapravo što dulje zadržati status quo, odnosno ne pomaknuti se s mjesta. Nešto kao igra oko ministarstva za pitanja branitelja, jel da?! I vama se čini?!
Da bi se dijete kad poraste osjećalo što izgubljenije i pogubljenije u bh. društvu, e tu je bila igra 'žmure, žmire, žmurke'... Zamisli samo, natjeraju te u neki mračni kut gdje brojiš kao budala i onda besmisleno lutaš od mogućeg skrovišta do mogućeg skrovišta, dok se druga djeca izruguju tvojoj nemoći. Nešto poput bosanskohercegovačkog radnika, običnog, koji, nakon što mu lopovi u poduzeću u kojem je radio do starosti nisu uvezali radni staž, pokušava doći do zaslužene mirovine, obilazeći od ureda do ureda, od institucije do institucije i uvijek mu za vraga kažu: "FT1P". Fali ti jedan papir.
Pa ono kad igrate 'viktorije' jer vam fali golman za 'na male'. Tu su nas učili ulozi visokog predstavnika, ono, svi mu pucaju na gol, a on ono kao nema ekipu koju preferira. Čovječe, kako to duboko seže! Sjeti se samo 'limuna i naranče', ono kad dvije ekipe besciljno lutaju, skupno tražeći one druge. To su izmišljene uniformirane podjele u zametku, ono na Ultrase i Red Army, Horde zla, Manijake, pripadnike ovog sindikata, onog sindikata, Srbe, Hrvate, Bošnjake... a svi besciljno lutaju ukrug, ukrug...
He-mana i Barbike
Pa ono, igra 'gume'. Ema esesa, nauči preskakati preko rupa i preko smeća i preko šprica i kondoma i bljuvotina, jer komunalna poduzeća ne rade. Ma sve sam sigurniji da su oni nas u potpunosti pripremali na sve što se događalo posljednja dva desetljeća. Preodgajali su nas za ovu luđačku košulju u kojoj živimo.
Trule kobile. Ono kad jaše po tebi malome hrpa goleme djece, a još je gore ako si neprilagođeni jastuk, pored zida, to je vjerojatno mjesto koje su sačuvali djeci iz mješovitih brakova, da ih konstantno lupaju u donji dio trbuha i međunožje, da se slučajno ne bi razmnožavali kad porastu.
Pa između dvije vatre. Ono, uče te kako trčati pod snajperskom vatrom. Molim?!
Na kraju, doista vrhunac svega bila je igra ta-ta. Ispiru ti mozak N'jemcima, partizanima, Indijancima, kaubojima, onima drugima, uglavnom, koje treba upucati.
A šta kažete? Niste se vi igrali društvenih igara, vi ste se igrali akcijskim lutkicama i barbikama?! Pa naravno, učili su vas da slijepo vjerujete u plastične lutke bez ideje, stvarali ste kult ličnosti, negdje u podsvijesti, i danas tim praznoglavim lutkama dajete svoje glasove na izborima.
Stvarno žalite što se djeca više ne igraju po dvorištima?
