Oktobar u Beogradu: Fantomi pobjede

Trijumf liste Studenti pobjeđuju na vanrednim parlamentarnim izborima u Srbiji jednako je iznenadio i pobjednike i gubitnike. Tako su, eto, prvi za uspjeh saznali od Aleksandra Vučića, a on, šokiran impresivnom razlikom od pola miliona glasova, odustao od uvođenja vanrednog stanja, iako je – prije nego će saznati da je potučen – na ulice Beograda poslao 4.000 (slovima: četiri hiljade) dobro opremljenih policajaca i ko zna koliko svojih lojalista, nasilnika koji su mu se zakleli na vjernost i pripremili za ozbiljan sukob sa pristalicama i biračima protivničke strane.

Već po tome, iako uopće nije najzanimljivije, vrijedi pamtiti ono što se u Srbiji dogodilo u nedjelju, 25. dana ovog mjeseca.

Staro mrtvo

Dešavalo se u, recimo Sloveniji, da se grupe nezadovoljnih građana i građanki nakon protesta povodom nečega, nevažno čega, organiziraju i na izbore izađu kao stranka, ali se nikada i nigdje nije desilo da revolucionarna zajednica demokratskim putem osvoji vlast, a da pri tome nema politbiro, niti jasnu hijerarhijsku strukturu.

Od pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu i pogibije šesnaest ljudi, dakle od prvog novembra 2024., pa do prije neki dan, studentski pokret je vodio pobunu protiv režima Aleksandra Vučića, a da nije niti jednog jedinog trena imao lidera ili lidere, pa se, posljedično, odluke i nisu donosile komitetski, već plenumski.

''Budući da je nakon uništenja Jugoslavije privreda postala zavisna od stranih direktnih investicija, političko rukovodstvo uspostavilo je bliske veze s korporacijama u stranom vlasništvu. Vučićevo ime često se dovodilo u vezu s poslovanjem multinacionalnih kompanija poput Rio Tinta, anglo-australijskog rudarskog giganta koji je nameravao da eksploatiše litijum u Srbiji. U tom kontekstu, nakon objavljivanja kritičkog naučnog rada o kontroverznom pitanju litijuma, dobio sam pretnje smrću, a mnoge moje kolege suočile su se sa sličnim zastrašivanjem. Međutim, loše postupanje prema građanima Srbije koji su se suprotstavljali velikim investicionim projektima počelo je da oblikuje i javnu svest u zemlji. Vučićeva stranka optuživana je da takvo postupanje prećutno odobrava, pa čak i da u njemu učestvuje, dok su opozicione stranke reagovale mlako. Iz perspektive studenata, stranački lideri smatrani su podložnim korupciji kada se suoče s finansijskom moći međunarodnih projekata. Zato je, da bi se sistem promenio, najpre trebalo promeniti političke strukture koje su takav sistem omogućavale. U tom smislu, ovo nisu bili samo još jedni izbori, već monumentalna borba između starog koje umire i novog koje se teško rađa (…) Pobedom na parlamentarnim izborima, Studentska lista razbila je monopol političkih stranaka. Postala je popularnija i od desničarske vlasti i od praktično svih opozicionih stranaka širom političkog spektra, od kojih većina nije osvojila dovoljno glasova ni da pređe izborni cenzus. Time je, barem u slučaju Srbije, potvrđeno da je 'staro' mrtvo'', piše, pored ostalog, Aleksandar Matković, u tekstu ''Revolucija bez vođe'', napisanom u egzilu i objavljenom u ''The Guardianu'' (prijevod: Luna Đurđević za portal Peščanik). 

S kraja na kraj Srbije

Pune dvije godine studenti su se organizirali, hodali s kraja na kraj Srbije, održavali sastanke, analizirali stvarnost i pravili planove za budućnost u zemlji čiji je obavještajni aparat uspijevao sebi podrediti i ozbiljne kriminalce i patološke ubojice i skrivati zločine izvršavane u sred bijela dana i u sred Beograda, ali ne i shvatiti koga u masi nezadovoljnih zapravo treba nadzirati.

Sa druge strane, Vučićev režim se na glavu nasadio da pokaže ko stoji iza hiljada upornih ustanika i ustanica. Izmišljali su im lidere, od Dinka Gruhonjića, preko Bojana Pajtića, pa do, naravno, „ustaša iz Zagreba“, da bi zatim vođe počeli tražiti međi ljudima poput Matkovića ili studenata i studentica koji su, kako bi živi ostali, morali iseliti u Hrvatsku, Austriju, Sloveniju, ma bilo gdje.

Kao što smo vidjeli: džaba su krečili. Pokret je postojao i funkcionirao u takozvanoj horizontalnoj demokratiji – svi su bili zamjenjivi, nadoknadivi i fanatično posvećeni cilju, poštujući kolektivne odluke i kada se s njima možda nisu slagali.

Nije historija Srbije bez buna i urota, ali se niti jedna ne može porediti sa ovom. Prvo studentski, pa opći pokret „Otpor“ s kraja prošlog stoljeća je u jednom trenutku imao 70.000 članova, ali i prepoznatljive predstavnike, sjajnu ikonografiju i milionske donacije Sjedinjenih Američkih Država. Imao je, međutim, i već postojeće stranke koje je podržavao, one okupljene u Demokratsku opoziciju Srbije.

Mafija na vlasti

Sadašnji izborni pobjednici u Srbiji nisu, dakle, osim upravljačke strukture, imali ni financiju pomoć - Ameriku je za njih, realno, kurio bolac - dok se veliki broj najutjecajnijih svjetskih medija predugo pravio kao da se ama baš ništa ne dešava. Pri tome je Aleksandar Vučić, za razliku od Slobodana Miloševića, uživao podršku Berlina, Pariza, Bruxellesa, Washingtona, Budimpešte i, očekivano, Moskve.

Jedina olakšavajuća okolnost, ako može tako nazvati, za recentni pobunjenički pokret, bila je ta što je Zemunski klan – kao istureno odjeljene vlasti zaduženo za akumulaciju prljavog kapitala – odavno upokojen, dok je nakon atentata na Zorana Đinđića rasformirana Jedinica za specijalne operacije pod komandom Milorada Ulemeka Legije.

Vučićeva Srbija nije imala mafiju koju je kontrolirala, jer je mafija bila na vlasti, a njom je upravljao predsjednik države – sa, istina, neupitnim demokratskim legitimitetom - koji nije dopuštao da ga u kontroli svega sputava ustavnom propisana protokolarna uloga, dok je ono što je radila JSO preuzeo dio policijskog aparata pod režimskom kontrolom, a on niti je (bio) mali, niti je ostao neopremljen za, ako zatreba, građanski rat.

Zemlja u kojoj se budućnost prvo dogodi 

Kao što smo prije samo sedam dana pisali, nerealno je očekivati da će nova parlamentarna većina suočiti Srbiju sa skorom prošlosti i onim dijelovima sadašnjosti oko kojih nemaju konsenzus – priznavanje Kosova, prihvatanje odgovornosti za ratove i genocid u Srebrenici… - što ne znači da već nisu počeli sa onim bez čega bi završili možda ne kao Zoran Đinđić, ali svakako kao njegovi saradnici koje je izostanak ''revolucionarnog terora'' poslije Miloševićeve smjene koštao političkih karijera.

Aleksandar Matković u tekstu čije smo dijelove citirali podsjeća i na to da je osnivač WikiLeaksa, Julian Assange, u jednom intervjuu datom u Beogradu kazao kako je Srbija ''zemlja u kojoj se budućnost prvo dogodi''. 

Bosna i Hercegovina, sasvim sigurno, nije druga: naši se studenti, baš kao i oni u Srbiji, oko mnogo čega ne slažu, ali za razliku od kolega sa istočne strane Drine, nemaju ama baš ništa oko čega bi se mogli složiti. Kvalitet hrane u menzama se ne računa.