Bez izbora: Portret apstinenta u racionalnosti

Ovogodišnji opći izbori u Bosni i Hercegovini pamtit će se po visokoj transparentnosti, ali i niskoj izlaznosti, iako zapravo niko blagog pojma nema koliko ljudi živi u zemlji, odnosno koliko ih, što ovdje, što svugdje, od Makarske do Milwaukeea, ima pravo glasa.

Uglavnom, službena brojka kaže kako je pravo biranja iskoristilo tek malo više od 40 posto građana i građanki, što je nezanemariv pad u odnosu na izbore od prije četiri godine, a kamoli na one prve, održane 1996., kada je glasalo čak 83 posto punoljetnih.

Blaženo neznanje

Kako je, dakle, posljednji precizan popis stanovništva obavljen još 1991. godine, dok je onaj iz 2013. bio najprije utrka u brojnosti, tako ćemo još neko vrijeme živjeti u blaženom neznanju i bez relevantnih statističkih dokumenata na osnovu kojih se zna  koliko ima birača, koliko vlasnika pasa, brzog interneta ili ateista.

U svakom slučaju, malo više od famoznih 40 posto građana i građanki – dakle, Bošnjaka, Srba, Hrvata i svih koji svetom trojstvu ne pripadaju – znači i da postoji određeni broj onih što su prvu oktobarsku nedjelju iskoristili za odlazak na izlet ili pravljenje udubljenja na kauču. To što je, također, nepoznato koliko je takvih, za ovu je priču manje bitno od njihovih motiva.

Komentirajući preliminarne rezultate glasanja, analitičarka Ivana Marić je kazala kako evidentno imamo stanoviti broj zadovoljnih vlašću i dodala kako je u tome djelimični uzrok apstiniranja. Nije to, naravno, ništa epohalno: otkako je izbora i izbornih ignoranata, pokušava se dokučiti zašto neko uporno odbija prokletu mogućnost da ode do najbližeg glasačkog mjesta i zaokruži koga već hoće. I uvijek se, baš uvijek, zadovoljstvo vlašću navodi kao jedan od razloga.

Dvije grupe apstinenata

Moguće je, istina, kako ima i takvih, samo što njihovo čuvanje kuće ili bauljanje po šumi u izbornom danu ima smisla jedino ako je pobjeda dotadašnje vlasti izvjesna, ako je bjelodano jasno da se opozicija može nadati pobjedi tek u slučaju iznenadne i masovne smrti političkih oponenata. No, ako postoji neizvjesnost, e onda mora postojati i spremnost da se glasom poguraju uzročnici zadovoljstva.

Nemoguće je dokazati je li i koliko punoljetnih osoba ove godine izbore dočekalo i ispratilo s uvjerenjem da Trojka i HDZ u Federaciji, odnosno Trojka, HDZ i SNSD na državnom nivou, ne mogu izgubiti, kao što je nemoguće dokazati da takvih uopće nije bilo.

Ono što se slobodno može pretpostaviti, jeste postojanje još barem dvije grupe apstinenata čiji su motivi donekle i slični. U prvu spadaju mladi, oni od 18 do, odokativno, 26 godina. Rođeni početkom stoljeća ili u njegovoj prvoj dekadi, sa formativnim godinama provedenim između trajnih naduravanja o svemu, za domaću politiku se zanimaju koliko i za vodostaj rijeke Kapuas u Indoneziji. U njihovom svijetu se podrazumijeva kako za posao u javnoj službi – a on je i dalje najpoželjniji – nije važno ni vlastito znanje, niti to ko je na vlasti, već koliko se čvrsta veza ima. Onaj u takozvanom realnom sektoru se prihvata iz nužde i nerijetko doživljava kao presudan razlog da se radno mjesto i adresa potraže u Njemačkoj. U konačnici, od stvarnosti su naučili da iza svake političke agende stoji neki ekonomski interes, pa stvarnu moć i nemaju zastupnici, zastupnice i svi u izvršnoj vlasti, već vlasnici kapitala koji znaju da lijepa riječ otvara mnoga vrata, a lijepa riječ i koverta, isto kao i – kako je govorio Al Capone – lijepa riječ i pištolj: sva.

Treća grupa

Treću grupu apstinenata čine pripadnici zapravo racionalne manjine, svjesni kako je bosanskohercegovačko višestranačje temeljno troetničko, a politika najprije pokušaj promjene kraja rata, pa tek onda i ako ostane vremena, sve drugo.

Ne znači to kako na političkoj sceni ne postoje socijalisti, liberali, konzervativci, ovi i oni, ali znači, jer je takav ustavni okvir, da su svi oni prvo pripadnici konstitutivnih naroda, pa tek onda socijalisti, liberali, konzervativci, ovi i oni.

Ideološke i svjetonazorske razlike nisu jedini, ali jesu temeljni razlog postojanja višestranačja, ali da bi bile i najbitniji, neophodno je da, recimo, socijaldemokrate iz Sarajeva, Mostara i Banja Luke, imaju isto mišljenje o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH, o izbornom zakonodavstvu, državnoj imovini, karakteru rata, presudama Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji, genocidu u Srebrenici, nezavisnosti Kosova, ulasku u NATO, plus o radničkim pravima, porezima, nekretninskom tržištu, javnom zdravstvu i školstvu i tako dalje i tako redom. Naravno, kada bi se već toliko slagali, onda ne bi bilo nikakve potrebe da postoje Socijaldemokratska partija BiH i Savez nezavisnih socijaldemokrata za sada, a nekada možda i slična politička organizacija sa sjedištem na teritoriju bivše Herceg-Bosne.

Statiranje u amaterskom uprizorenju demokratskog procesa

Dakle, to što birač A za nekoga glasa jer zastupa ideološke stavove koji su mu bliski, ne znači kako i birač B ili C u istoj toj biranoj osobi vide zagovornika određene ideologije, a ne prvo i najviše pripadnika određene nacije. Ne bi to moralo biti nužno loše kada se politička borba ne bi vodila oko primarno, međuetničkih problema, ali se, eto, vodi.

U prevodu: sukob između SDP-a i SNSD-a nikakve veze nema s tim što se, recimo, prvi zalažu za zabranu, a drugi ne privatnih škola ili klinika, već što bi prvi, da ikako mogu, ukinuli Republiku Srpsku ili je razvlastili do nivoa mjesne zajednice, dok su drugi ili za najviši mogući stepen autonomije ili za njeno odvajanje od Bosne i Hercegovine.

Kada se još doda mogućnost da svaki, ama baš svaki prijedlog, makar bio i neophodan – poput, recimo, ukidanja privatnih fakulteta na kojima se diploma osigurava u trenutku upisa – može biti odbijen u domovima naroda iz bilo kojeg razloga, računajući i taj što neko od zastupnika ili zastupnica honorarno zarađuje predajući kvantnu fiziku u Čajniču, onda apstiniranje od glasanja nije manifestacija neodgovornog društvenog ponašanja, nego prihvatanje realnosti u kojoj sadašnje stanje može trajati vijekovima, pa je i korištenje prava na biranje tek statiranje u amaterskom uprizorenju demokratskog procesa u kojem, što jeste napredak, više ne mogu igrati mrtvi, što ne znači kako se živi i izabrani mogu najprije baviti radničkim pravima, porezima, nekretninskim tržištem, javnim zdravstvom, školstvom… Ma bilo čime osim, je li, pokušajima prepravljanja skore prošlosti i povremenim, izuzetno kratkim i neuvjerljivim simulacijama brige za bolju budućnost.