GOAT: Edin Džeko

''Moje je da zabijam golove, da igram dobro, a sve će se ostalo samo složiti'', rekao je jednom prilikom Edin Džeko. I slagalo se, zaista: od Češke, preko Njemačke, Engleske, Italije, Turske i, naravno, Bosne i Hercegovine, za čiju će reprezentaciju najbolji bosanskohercegovački nogometaš svih vremena, večeras, drugog dana mjeseca desetog, zaigrati posljednji, 152. puta i onda se vratiti tamo gdje je odavno upisan – među vječnike. Ne nekakve vijećnike, već – kako glasi naslov romana rahmetli Nedžada Ibrišimovića – baš vječnike.

Pričat će se o tome dok je svijeta, vijeka i Željezničara i niti jedna storija o Edinu Džeki (18.03.1986, Sarajevo) neće moći biti ispričana do kraja, a da se ne spomene antologijski idiotluk nekog ''dugogodišnjeg sportskog radnika'' koji je visokog napadača prodao za 80.000 eura, pa se razveselio hvaleći ljudsku glupost i rugajući se onim Česima zbog njihovih ''črvenih'' i plastičnih sandala, sjećajući se vremena kada smo mi, neki mi, kao bili sretni, dok se jedna velika evropska nacija patila u bijedi i pod terorom sovjetskog socijalizma.

''Treba biti il' glup k'o točak il' nemat' pojma o lopti, pa za Džeku, halo onakvog kloca, dati osamdeset ljami'', mislio je, vjerovatno, genije dok je nazdravljao samom sebi umjesto da si iz sve snage opali šamarčinu, onu od koje uši zvone.

Striker

Roberto Mancini, Edinov trener u vremenima u kojima su oba bili u Manchesteru – tamo se, kada se kaže Manchester, misli na City, dok se onaj drugi ili naziva punim imenom ili samo Unitedom – je kazao da je Džeko ne samo jedan od najboljih evropskih napadača, već i ''striker'' koji ima nešto što ga razlikuje od svih drugih. Zato je, pored ostaloga, prelazeći iz Vfl Wolfsburga u Englesku, koštao više nego i jedan nogometaš iz bivše Jugoslavije.

Postoji oko 200 miliona teorija o odnosu talenta i rada, a ima i jedna što kaže da talenat uopće ne postoji i da se, posebno u fudbalu, sve može naučiti. Neki je Englez, ozbiljan čovjek, naučnik, dokazivao kako je, recimo, čuveni centaršut Davida Beckhama bio posljedica isključivo upornog vježbanja.  

Mali David je, je li, svakoga dana išao u park, pa po bezbroj puta pokušavao pogoditi u jedno mjesto. U početku nije uspijevao niti jednom. Kasnije nije promašivao ni kada je htio.

Leo Messi je, prema istom istraživanju, zbog niskog rasta počeo trenirati sa mlađima, pa kako su dječjoj dobi razlike među generacijama vidljivije nego u mladosti ili zrelosti, odmah se istakao.

Dijamant

Možda to i jeste tačno, dijelom svakako, ali je nekako i nategnuto. Rad nije razonoda za budale i talenat bez vježbanja ne prestaje postojati, ali se i ne razvija, samo što baš nije lako povjerovati da se može naučiti kako nepogrešivo izabrati najbolje od nekoliko mogućih rješenja i sve to brzo, na prvu. Edin Džeko je, recimo, jedan od najljepših golova u karijeri dao reprezentaciji Belgije 28. marta 2009. godine: vratila mu se jedna odbijena lopta, nije bio baš u najboljoj prilici za šut, mogao je dodati nekom od suigrača – valjda samo selektor, pokojni Ćiro Blažević, tada nije u protivničkom šesnaestercu – a on je udario loptu tako da je zaobišla sve njihove i naše igrače, golmana, ružu vjetrova, šta god je trebalo, i završila gdje joj je mjesto: u golu. Te je noći sportski komentator Marjan Mijajlović Džeku nazvao Dijamantom i taj mu je nadimak ostao do, evo, jeseni 2026. 

Pitanje, dakle, glasi: može li se to naučiti ili, ipak, postoji nešto što razlikuje najbolje i dobre, genije i one koji to nisu?

Iako se oprašta od reprezentacije, Edin Džeko će još neko vrijeme biti fudbaler po zanimanju, odnosno radnik u davanju golova i proizvodnji pobjeda svog sadašnjeg tima, njemačkog Schalkea 04. ''Moj posao je da zabijam golove i cilj mi je da u svakoj utakmici zabijem minimalno jedan gol. Ako mi izgubimo, a ja zabijem gol - šta imam ja od toga? Opet, ako ne zabijem gol, a odigram dobro, ekipa pobijedi, onda sam još više sretan. A kad zabijem gol i pobijedimo, onda je to najbolje!'', govorio je.

Rekao je, davno je bilo, kada je tek dolazio u najbolji tim najbolje lige na svijetu, još nešto: ''Mnogi ljudi govore da je riječ o novcu i da Manchester City svake godine kupuje nove igrače, ali ja nisam razmišljao kao oni. Vidio sam nešto novo u Cityju. To je veliki klub, sa velikim ambicijama'', izjavio je u intervjuu za službeni stranicu, govoreći na tečnom engleskom. Čisto da se zacrveni svako ko  misli da biti nogometaš znači i biti duduk, ne znajući da, kako je tvrdio jedan od najboljih košarkaških trenera van NBA, pokojni Duško Vujošević, da vrhunski sportista ne može biti neko ko nije inteligentan.

Nikakve pare

Edin Džeko je, uz sve ostalo, bio svjestan i da čovjek, kada radi nešto, bilo šta, samo zbog para, ma kako one velike bile, u jednom trenutku postaje zadovoljan novcem, a ne djelom. Kada, kao on, neko hoće biti najbolji, a za to je i bogom dan, novac dolazi po prirodi stvari. U Edinovom prijevodu, kazanom u intervjuu ''Danima'': ''Desilo se da nekad zafali para, jer kad si u tuđini, a nemaš mamu, nemaš tatu da te poguraju, jednostavno imaš te svoje pare i pokušaš na najbolji mogući način da to razgodiš na mjesec dana. Nekad je bilo i premalo, ali, Bože moj, morao sam sve to proći... Nisam se bunio što nisu neke, odnosno što su nikakve pare bile na početku. Nisam ni otišao za parama. Ne može preko noći sve doći. Ne mogu doći pare, ne možeš postati igrač preko noći''.

Ima, međutim, nešto u cijeloj priči o Džeki što govori o nama i ostatku svijeta, odnosno onim društvima u kojima se adekvatno vrednovanje rada podrazumijeva, kao što se podrazumijeva da za sve, baš sve, od skidanja kilograma do dizanja krova na kući, treba i vrijeme: ''Ovdje se jednostavno sve hoće preko noći, hajde sad ćemo, a niko neće da prihvati da ako ne može - ne može. Vani je sasvim obrnuto, a i sa mnom je bio isti slučaj. Ljudi te trpe jer vjeruju u tebe, jer vide da imaš neki potencijal. Treba da imaš podršku od trenera, suigrača, podršku i kad ti ne ide dobro''.

Braća

Klupska karijera Edina Džeke je, iako se nije činilo da hoće, bila impresivna: Željezničar, Teplice, Ústí nad Labem, Wolfsburg, Manchester City, Roma, Inter Milan, Fenerbahçe, Fiorentina i Schalke 04 su timovi sa kojima je bio prvak Engleske i Njemačke, osvajao engleske i talijanske kupove, igrao finale Lige prvaka, dao najviše golova u Bundesligi, Serie A i Evropskoj ligi...

Reprezentacija Bosne i Hercegovine je od drugog juna 2007. – kada je prvi puta zaigrao za nju i nosio broj kojeg je, koliko se to već može, proslavio Michael Jordan, dakle 23 –  bila bolja i kada je zbog povreda samo gledao utakmice, a kamoli kada je bio na terenu. U tom, bosanskohercegovačkom dresu, Edin više neće igrati. Hoće, međutim, Nikola Vasilj i Martin Zlomislić, Amar Dedić i Sead Kolašinac, Tarik Muharemović i Nikola Katić, Ivan Bašić i Ermin Mahmić, Arjan Malić i Ivan Šunjić, Zinedin Smajlović i Stjepan Radeljić, Jovo Lukić i Haris Tabaković, pa Alajbegović, Bajraktarević, Demirović, Gigović, Tahirović…

''Oni su moja braća, ostavljam ih samo na terenu i nikako drugačije'', rekao je Edin Džeko uoči oproštajnog nastupa.

Babuka je, da prevedemo, ostavio igru u dobrim nogama onih što su, dok su bili djeca, nosili dresove na kojima je, iznad, ponekad i ispod broja, pisalo prezime najvećeg svih vremena: DŽEKO.