Mali proizvođači između ulaganja i rizika: Jedna loša sezona može izbrisati cijelu godinu rada

Poljoprivredna proizvodnja počinje puno prije prve berbe. Novac se ulaže u sjeme i sadni materijal, pripremu zemljišta, gnojivo, zaštitu, navodnjavanje, gorivo, radnu snagu i ambalažu, dok prihod dolazi tek mjesecima kasnije.

U međuvremenu dovoljno je nekoliko dana nepovoljnih vremenskih uvjeta, bolest koja se pojavi u pogrešnom trenutku ili nagli pad cijene na tržištu da se cijela računica promijeni. To najbolje znaju mali proizvođači u Hercegovini.

Za razliku od velikih sustava, njima jedna loša sezona često ne znači samo manju zaradu. Ako su u proizvodnju uložili gotovo sav raspoloživi novac, loša godina može značiti da sljedeću sezonu nemaju čime početi. Zato pitanje više nije samo koliko se može zaraditi od jednog nasada, nego koliko proizvođač može izdržati kada stvari ne krenu prema planu.

Prvi novac odlazi prije nego što se vidi prvi plod

Kod većine biljnih proizvodnji najveći dio troškova nastaje prije nego što proizvođač ima što prodati. Plastenik treba postaviti prije sadnje. Sustav za navodnjavanje treba platiti prije prve berbe.

Sadni materijal, gnojivo i sredstva za zaštitu bilja kupuju se unaprijed, dok se prihod može očekivati tek nakon nekoliko mjeseci.

Tu nastaje jedan od najvećih problema malog proizvođača – troškovi su sigurni, a prihod nije. Ako, primjerice, proizvođač uloži nekoliko tisuća maraka u proizvodnju povrća, on ne može računati samo na očekivani prihod od prodaje.

Treba znati i koliko mu ostaje ako prinos bude 20 ili 30 posto manji od planiranog ili ako prodajna cijena padne. Upravo taj izračun često nedostaje.

"Ako sve bude dobro" nije poslovni plan

U poljoprivredi se planovi često rade prema najboljem mogućem scenariju. Prinos će biti dobar. Cijena će biti dobra. Neće biti većih bolesti. Navodnjavanje će raditi bez problema. Neće biti tuče.

Ali sezona se rijetko odvija tako uredno. Zato bi svaki proizvođač prije ulaganja trebao napraviti i lošiji scenarij.

Što ako prinos bude manji? Što ako cijena padne? Što ako treba dodatno navodnjavati zbog dugotrajne suše? Što ako se pokvari pumpa upravo tijekom najveće potrebe za vodom? Ako proizvodnja može preživjeti samo u idealnoj godini, rizik je previsok.

Najveći trošak ponekad nije ono što ste kupili

Kod malog gospodarstva nije teško izračunati koliko je plaćeno za sjeme, sadnice ili gnojivo. Puno je teže izračunati koliko košta vlastiti rad. A upravo tu često nastaje pogrešna slika o zaradi.

Ako obitelj mjesecima radi u nasadu, a na kraju se od prihoda oduzmu samo materijalni troškovi, dobit izgleda puno veća nego što zapravo jest.

Proizvođač bi zato trebao evidentirati i sate vlastitog rada. Ne zato da bi sebi isplaćivao plaću svaki dan, nego da bi na kraju sezone znao koliko ga je proizvodnja stvarno koštala. Tek tada može odgovoriti na jednostavno pitanje: Isplati li mi se ova proizvodnja?

Hercegovina ima svoj set rizika

Hercegovački proizvođač ne radi u istim uvjetima kao proizvođač u kontinentalnom dijelu zemlje. Duga i topla ljeta mogu biti prednost, ali visoke temperature istodobno povećavaju potrebe za navodnjavanjem i stvaraju toplinski stres. Nedostatak vode može ugroziti proizvodnju, dok intenzivne oborine nakon dugih sušnih razdoblja mogu donijeti eroziju, bujične vode i dodatne probleme.

Kod višegodišnjih nasada rizik traje još duže. Vinograd ili maslinik ne mogu se jednostavno preseliti ako se pokaže da parcela nije dobro odabrana. Novac uložen u takvu proizvodnju vraća se godinama. Zato je prije većih ulaganja važnije dobro upoznati parcelu nego gledati samo njezinu površinu.

Kakvo je tlo? Ima li dovoljno vode? Kako se parcela ponaša nakon velikih kiša? Koliko je izložena vjetru i suncu? Postoji li mogućnost navodnjavanja? To su pitanja koja vrijedi postaviti prije nego što se posadi prvi nasad, a ne nakon što se pojavi problem.

Ne kupujte opremu samo zato što je možete kupiti

Još jedna zamka malih proizvođača je ulaganje u opremu koja izgleda kao logičan sljedeći korak. Traktor, freza, sustav za navodnjavanje, plastenik, hladnjača ili druga oprema mogu značajno olakšati proizvodnju. Ali ako se koriste samo nekoliko dana godišnje, mogu postati velik financijski teret.

Prije kupnje vrijedi izračunati koliko će se oprema stvarno koristiti i postoji li je moguće dijeliti s drugim proizvođačem ili određenu uslugu jednostavno platiti. Nije svako ulaganje koje povećava proizvodnju ujedno i ulaganje koje povećava zaradu.

Poticaj nije isto što i pokriven trošak

Poticaji mogu biti važna pomoć, posebno kod većih ulaganja.  Međutim, proizvođač prije ulaganja mora znati da poticaj nije zamjena za vlastitu računicu.

Ako investicija vrijedi 20.000 KM, nije dovoljno znati da postoji mogućnost sufinanciranja. Treba znati koliko vlastitog novca treba osigurati, kada nastaju troškovi, kada se očekuje povrat i može li gospodarstvo podnijeti sezonu u kojoj prihod bude manji od očekivanog. Poticaj može smanjiti cijenu ulaganja, ali ne može ukloniti poslovni rizik.

Jedna proizvodnja nije uvijek dovoljna

Mali proizvođač često nema mogućnost rasporediti rizik kao velika kompanija. Ako mu jedna kultura podbaci, posljedice osjeća cijelo gospodarstvo. Zato diversifikacija može biti važna – ne nužno kroz deset različitih kultura, nego kroz kombinaciju proizvodnji koje nemaju potpuno isti proizvodni i tržišni rizik.

Proizvođač koji osim svježe robe ima mogućnost prerade dijela proizvoda također može imati veću kontrolu nad plasmanom. Rajčica koja se ne može prodati kao svježa ne mora automatski postati otpad ako postoji mogućnost prerade, ali takav model mora biti unaprijed planiran, a ne smišljen tek kada se pojavi višak.

Osiguranje se često spomene tek nakon štete

Kada tuča uništi nasad ili vremenski ekstrem napravi veliku štetu, često se prvo postavlja pitanje postoji li pomoć države. Puno važnije pitanje trebalo bi biti postavljeno ranije – može li se dio rizika osigurati prije nego što se šteta dogodi?

To ne znači da će osiguranje riješiti svaki problem, niti da je svaka polica jednako korisna. Proizvođač treba provjeriti koje rizike polica pokriva, koje su isključene, kolika je franšiza i pod kojim uvjetima se šteta priznaje. Drugim riječima, policu treba pročitati prije štete, a ne nakon nje.

Najvažniji alat malog proizvođača možda je obična bilježnica

Nema ništa posebno modernog u tome da proizvođač zapisuje koliko je potrošio na proizvodnju. Ali upravo takva evidencija može pokazati ono što se na kraju sezone često ne vidi. Koliko je plaćeno za sadni materijal? Koliko za gnojivo? Koliko je potrošeno goriva? Koliko sati rada je uloženo? Koliki je bio prinos? Koliko je proizvoda bačeno ili ostalo neprodano? Po kojoj cijeni je stvarno prodano?

Nakon dvije ili tri godine takvi podaci vrijede više od dojma da je neka kultura "dobro išla". Možda će proizvođač otkriti da mu kultura s najvećim prinosom nije donosila najveću zaradu. Ili da mu je određeni kupac bio važniji od povećanja površine. Ili da mu je najveći trošak bila voda, a ne gnojivo.To je trenutak kada se poljoprivreda počinje voditi prema podacima, a ne samo prema osjećaju.

Loša sezona ne bi trebala biti kraj

Nitko ne može kontrolirati vrijeme, tržište ili sve bolesti i štetnike koji se mogu pojaviti u proizvodnji. Ali dio rizika može se kontrolirati.

Može se analizirati tlo i voda prije ulaganja. Može se izračunati stvarna cijena proizvodnje. Može se unaprijed dogovoriti dio plasmana. Može se voditi evidencija troškova. Može se razmotriti osiguranje. Može se izbjeći ulaganje u opremu koja neće biti dovoljno iskorištena. I možda najvažnije – može se ostaviti određena financijska rezerva za sezonu koja neće biti dobra.

Jer uspješan proizvođač nije onaj kojem se nikada ništa ne dogodi. Uspješan je onaj koji može preživjeti godinu u kojoj se dogodi nešto što nije planirao. A za malog proizvođača u Hercegovini to ponekad može biti razlika između nastavka proizvodnje i odluke da nakon jedne loše sezone odustane.