Kada je Osman Pirija 23. siječnja 2002. ušao u studio Radiotelevizije Mostar, novinaru Aliji Behramu gotovo usput je rekao nešto što je odredilo cijeli razgovor: pred televizijskim kamerama nije govorio punih 27 godina.

Pitao je koliko emisija može trajati. Kad je dobio odgovor da može govoriti koliko bude trebalo, navodno je samo rekao da ima mnogo toga ispričati. I imao je.

Razgovor je na kraju trajao sat i 47 minuta, gotovo dvostruko duže od predviđenog termina emisije ''Fokus''. Pirija je govorio o HEPOK-u, hercegovačkom kršu, vodi, vinogradima, kravama, izvozu, politici, Aluminiju i jednom razvojnom projektu za koji je vjerovao da je mogao potpuno promijeniti Hercegovinu. Nepuna dva mjeseca poslije, 19. ožujka 2002., Osman Pirija je umro. Radiotelevizija Mostar ponovno je emitirala taj razgovor.

Bio je to neobičan završetak života čovjeka koji je nekoliko desetljeća ranije Hercegovinu pokušavao pretvoriti u veliki, povezani poljoprivredno-prehrambeni sustav sposoban svoje proizvode prodavati širom Jugoslavije i izvan nje.

Dječak iz Stoca koji je drukčije gledao na Hercegovinu

Osman Pirija rođen je 2. siječnja 1926. godine u Stocu. Završio je studij poljoprivrede, a poslije je postao profesor Poljoprivrednog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. U njegovim biografskim zapisima navodi se i stručno usavršavanje u Velikoj Britaniji, što je za mladog agronoma iz tadašnje Jugoslavije predstavljalo priliku da upozna poljoprivredne sustave znatno razvijenije od onih koje je zatjecao kod kuće.

Najvažniji dio njegova profesionalnog života ipak je bio vezan uz Hercegovinu i pokušaj da se njezini prirodni nedostaci pretvore u gospodarsku prednost. Krš, malo kvalitetnog tla i ljetne suše stoljećima su ograničavali poljoprivredu, ali Pirija je istodobno gledao obilje sunca, mediteransku klimu i ogromne količine vode koje Neretva i njezine pritoke odvode prema moru. Smatrao je da se uz navodnjavanje, melioraciju i organiziranu proizvodnju na takvom prostoru mogu uzgajati kulture koje imaju znatno veću vrijednost od tradicionalne poljoprivrede.

Iz takvog razmišljanja razvijao se i HEPOK.

Pirija je 1956. godine sudjelovao u povezivanju dotad odvojenih poljoprivrednih poduzeća i proizvodnih pogona u Hercegovini, čime su postavljeni temelji budućeg Hercegovačkog poljoprivrednog kombinata – HEPOK-a. Tijekom sljedećih dvadesetak godina podizane su plantaže i vinogradi, građeni sustavi navodnjavanja, stočarske farme, hladnjače i preradbeni kapaciteti, a HEPOK je postupno prerastao lokalne okvire.

Pirijina zamisao bila je da različite grane proizvodnje budu povezane i da ono što nastaje u jednom dijelu kombinata koristi drugome. Upravo se na primjeru stočarstva i vinogradarstva dobro vidi kako je takav model trebao funkcionirati.

Za podizanje velikih vinograda trebalo je popraviti osiromašeno hercegovačko tlo, zbog čega su razvijane i farme goveda. Pirija je poslije objašnjavao računicu prema kojoj je jedna krava mogla osigurati dovoljno stajskog gnojiva za približno hektar zemljišta. Stočarstvo je tako pomagalo obnovi tla, na pripremljenim površinama podizani su vinogradi, grožđe je završavalo u vinarijama, a gotov proizvod odlazio na tržište. Prihod ostvaren prodajom ponovno se ulagao u širenje proizvodnje.

Takav način razmišljanja danas bi se lako uklopio u rasprave o održivom ili kružnom gospodarstvu, premda se tada, naravno, koristio sasvim drukčiji rječnik.

Ilustracija: Bljesak.info / Vizija Osmana Pirije: Kako je Hercegovina trebala postati ''obećana zemlja''

Ilustracija: Bljesak.info / Vizija Osmana Pirije: Kako je Hercegovina trebala postati ''obećana zemlja''

Kako napraviti zemlju tamo gdje je kamen

Jedan od zanimljivijih HEPOK-ovih pothvata odnosio se upravo na hercegovački krš. Časopis ''Galaksija'' sredinom sedamdesetih pisao je o pokusima kojima se pokušavalo kamenjar postupno pretvarati u zemljište pogodno za intenzivniju proizvodnju. Sijane su biljke snažnog korijena, korištena mehanizacija, usitnjavan kamen i dodavana organska tvar kako bi se tijekom nekoliko godina stvorili uvjeti za podizanje nasada.

Rezultati su se postupno počeli vidjeti i na mnogo većoj površini. U petnaestak godina HEPOK je, prema podacima koje navode istraživanja povijesti projekta, raspolagao hektarima staklenika, stotinama hektara voćnjaka i vinograda, farmama goveda, klaonicom, mljekarom i tvornicom stočne hrane.

Vinogradarstvo je pritom zauzimalo posebno mjesto.

Umjesto oslanjanja prvenstveno na sorte koje su već imale međunarodno ime, veliki dio razvoja usmjeren je prema hercegovačkim sortama, prije svega Žilavki i Blatini. Godinama se radio odabir kvalitetnog sadnog materijala, angažirani su stručnjaci i kalemari te su podizani veliki nasadi. Ideja je bila prilično moderna i iz današnje perspektive: Hercegovina je na tržištu trebala ponuditi nešto svoje, što se ne može proizvesti bilo gdje.

HEPOK je s vremenom postao jedan od značajnih proizvođača vina i hrane u tadašnjoj Jugoslaviji, dok stručni pregled povijesti vinogradarstva u Bosni i Hercegovini Piriju opisuje kao čovjeka jasne vizije, čvrste volje i izražene karizme vođe.

Grozd koji su nosila dvojica ljudi

Čak je i znak HEPOK-a govorio nešto o ambiciji projekta. Na njemu su bila dvojica ljudi koji između sebe nose golemi grozd, motiv preuzet iz biblijske priče o izvidnicima koji se vraćaju iz Kanaana noseći grožđe kao dokaz plodnosti zemlje koju su pronašli.

Pirija je mnogo godina poslije govorio da izbor tog motiva nije bio slučajan.

''Mi smo HEPOK-om htjeli u Hercegovini stvoriti obećanu zemlju'', kazao je.

Iza te pomalo velike rečenice nalazio se sasvim praktičan gospodarski cilj. Hercegovina je desetljećima bila prostor snažnog iseljavanja, a Pirija je vjerovao da poljoprivreda povezana s preradom može otvoriti dovoljno radnih mjesta da čovjek iz hercegovačkog sela ne mora odlaziti u Njemačku ili u industrijska središta Jugoslavije kako bi mogao pristojno živjeti.

Upravo se uz tu razvojnu koncepciju poslije počeo vezivati izraz ''Hercegovina Kalifornija''.

Planovi su obuhvaćali znatno više od vinograda. U dokumentima i kasnijim prikazima pojavljuju se masline, višnje, dunje, šipak, ljekovito i aromatično bilje, proizvodnja eteričnih ulja, staklenici, hladnjače i prehrambena industrija. Za pojedine proizvode tražena su tržišta izvan Jugoslavije, uključujući Sjedinjene Američke Države.

Sve je to zahtijevalo vodu.

Pirija je smatrao apsurdnim da kraj kojim protječe Neretva tijekom ljeta ima ogromne površine suhe zemlje. Zbog toga je navodnjavanje bilo jedan od temelja njegove razvojne koncepcije, a razmatrani su i mnogo ambiciozniji zahvati kojima bi se voda dovodila na područja na kojima tradicionalna poljoprivreda nije mogla dati ozbiljnije rezultate.

U nekim planovima pojavljivao se i Velež, gdje se razmišljalo o prikupljanju vode i infrastrukturi koja bi povezala planinski prostor s poljoprivrednom proizvodnjom u nižim područjima. Dio tih zamisli ostao je samo na papiru, a neke danas izgledaju teško izvedive, no zajedno pokazuju razmjere projekta koji se razvijao oko HEPOK-a.

Kada su se poljoprivreda i teška industrija našle na istom prostoru

Najveći Pirijin sukob s tadašnjom politikom nastao je kada je Mostar određen za razvoj aluminijske industrije.

Jugoslavija je šezdesetih i sedamdesetih snažno ulagala u industrijalizaciju, a Bosna i Hercegovina u takvoj je podjeli dobila značajnu ulogu u energetici, metalurgiji i proizvodnji sirovina. Izgradnja velikog aluminijskog kompleksa u Mostaru uklapala se u tu gospodarsku politiku, ali se prostor predviđen za novu industriju nalazio neposredno uz područje na kojem je HEPOK godinama razvijao poljoprivrednu proizvodnju.

Pirija se tome usprotivio.

Prema njegovu kasnijem svjedočenju, vlastima je poslao primjedbu dugu sedam tipkanih stranica u kojoj se pozivao na iskustva aluminijskih kombinata u drugim državama te upozoravao na moguće posljedice za ljude, stoku, nasade i okoliš. Posebno ga je zabrinjavala blizina HEPOK-ove farme, za koju je govorio da se nalazila oko 800 metara od budućeg industrijskog kompleksa.

Rasprava o lokaciji Aluminija tako je postala i rasprava o budućem gospodarskom karakteru Mostara. Pirija je prednost davao intenzivnoj poljoprivredi, prehrambenoj industriji i izvozu proizvoda koji su koristili prirodne prednosti Hercegovine, dok je republička i lokalna politika znatno veću gospodarsku perspektivu vidjela u industrijalizaciji i metalurgiji.

O tom razdoblju ostala je i priča sa sjednice Općine Mostar na kojoj je Pirija, prema njegovim kasnijim sjećanjima, najprije dobio priznanje za dotadašnji rad, da bi se potom na istoj sjednici raspravljalo o aluminijskom kombinatu kojem se protivio. U kasnijim zapisima njegovih suvremenika navodi se da je upravo tada javno označen kao protivnik planiranog industrijskog razvoja Mostara.

S vremenom je njegov položaj postao neodrživ i Pirija je otišao iz HEPOK-a i Mostara.

Pritom treba izbjeći pojednostavljenu sliku koja se pojavljuje u nekim kasnijim tekstovima, prema kojoj je Pirija praktički sam stvorio HEPOK, nakon čega je politika uništila njegov projekt. HEPOK je bio golemi sustav koji su gradile tisuće ljudi, od agronoma i inženjera do radnika na plantažama, a njegov razvoj bio je moguć i zahvaljujući tadašnjoj državnoj gospodarskoj politici. Pirijina uloga ipak je bila iznimno važna jer je pripadao krugu ljudi koji su određivali smjer njegova razvoja i pokušavali od različitih proizvodnji stvoriti povezanu gospodarsku cjelinu.

Iz Mostara u Sarajevo, a potom u Afriku

Nakon odlaska iz Mostara Pirija je nastavio akademsku karijeru na Poljoprivrednom fakultetu u Sarajevu, a svoje iskustvo primjenjivao je i daleko od Hercegovine.

Kao stručnjak povezan s Organizacijom Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu – FAO, radio je u Etiopiji i Libiji, gdje je sudjelovao u poljoprivrednim projektima u sredinama koje su se, svaka na svoj način, također suočavale s nedostatkom kvalitetnog zemljišta i potrebom racionalnog upravljanja vodom.

Tijekom profesionalnog i javnog djelovanja dobio je više priznanja. U biografskim zapisima navode se Orden za hrabrost, Orden zasluga za narod, Orden rada i Nagrada ZAVNOBiH-a.

Ipak, Hercegovina je ostala tema kojoj se vraćao do kraja života.

Kada je u siječnju 2002., nakon gotovo tri desetljeća izbivanja s televizije, razgovarao s Alijom Behramom, najveći dio priče ponovno se vrtio oko istih pitanja kojima se bavio kao mnogo mlađi agronom: vode, zemlje, hrane, energetike, industrije i načina na koji Hercegovina koristi ono što ima.

Posebno ga je smetalo što se početkom 21. stoljeća o održivom razvoju govorilo kao o novom konceptu koji tek treba primijeniti u Bosni i Hercegovini. U HEPOK-u su, tvrdio je, još krajem pedesetih i tijekom šezdesetih pokušavali napraviti upravo to – povezati vodu, zemlju, stočarstvo, biljnu proizvodnju, preradu i tržište tako da gospodarstvo može dugoročno funkcionirati.

Nepuna dva mjeseca nakon tog razgovora, 19. ožujka 2002. godine, Osman Pirija umro je u Mostaru. Imao je 76 godina.

Više od pola stoljeća nakon njegova vremena u HEPOK-u neka pitanja kojima se bavio zvuče iznenađujuće suvremeno. Hercegovina i danas raspravlja o navodnjavanju, zapuštenom poljoprivrednom zemljištu, iseljavanju stanovništva, zaštiti prostora i odnosu energetike prema drugim gospodarskim djelatnostima. Žilavka i Blatina, na kojima se gradila velika vinska priča HEPOK-a, u međuvremenu su postale među najprepoznatljivijim proizvodima Hercegovine.

Naravno, gospodarski model velikog socijalističkog kombinata iz šezdesetih godina ne može se jednostavno preslikati u današnje vrijeme, kao što ni svaki Pirijin plan nije bio ostvariv niti je svaki njegov sukob s tadašnjom politikom moguće rekonstruirati samo iz njegovih kasnijih sjećanja. Ipak, iza svega ostaje zanimljiva ideja jednog agronoma iz Stoca koji je vrlo rano shvatio da se razvoj Hercegovine ne mora temeljiti na onome čega ona nema, nego upravo na onome čega ima u izobilju – suncu, vodi, specifičnoj klimi i kulturama koje na hercegovačkom tlu mogu dati proizvod kakav se teško može napraviti negdje drugdje.

Zato se priča o Osmanu Piriji danas ne svodi samo na nostalgiju za HEPOK-om. Ona otvara mnogo zanimljivije pitanje: što bi se dogodilo da je Hercegovina prije pola stoljeća snažnije nastavila putem koji je on zagovarao?