Za razliku od današnjeg vremena, kada je svijet preplavljen medijskim izvještajima i u takvim okolnostima u kojima mediji i društvene mreže zadiru u sve pore naših života, teško je percipirati nekadašnju realnost.
Naime, tijekom Drugog svjetskog rata nije se previše toga znalo što se događa unutar koncentracijskih logora. Prvi novinar koji je tome svjedočio u zloglasnom logoru Bergen-Belsenu bio je BBC-jev izvjestitelj Richard Dimbleby.
Richard Dimbleby se tijekom rata proslavio kao prvi ratni izvjestitelj, koji je znao da je za autentičnost izvještavanja važno biti na mjestu događaja, pa je tako u 20-ak navrata sjeo u bombarder Kraljevskih zračnih snaga ne bi li izvijestio iz prve ruke kako izgleda bombardiranje iz zraka, i kako je uopće pilotima dok izvršavaju dobivene zadatke. Za razliku od nekih svojih kolega imao je sreće i preživio je ratna izvještavanja.
Dimbleby je pratio britansku 11. oklopnu diviziju s kojom je vjerojatno odmah ušao u oslobođeni Bergen-Belsen 15. travnja 1945. Njegov opis ulaska u logor Bergen-Belsen bio je toliko uznemirujući da je BBC prvo odbio emitirati Richardov prilog. Nakon što je BBC zauzeo svoj tvrdi stav Richard je postavio još tvrđi ultimatum, te je obznanio da ili će oni objaviti prilog ili on odlazi.
Kako je bio prepoznatljiv glas BBC, njegovim bi odlaskom kuća izgubila podosta na popularnosti i prepoznatljivosti zbog čega je prilog samo nekoliko dana kasnije emitiran, točnije 19. travnja 1945.
Prenosimo njegov dio:
Prošao sam kroz barijeru i našao se u svijetu noćne more. Mrtva tijela, neka od njih u raspadanju, ležala su razbacana po cesti […]. U barakama je bilo još gore. Vidio sam brojne strašne prizore posljednjih pet godina, ali ništa, ništa što bi se moglo približiti užasnoj unutrašnjosti ovog logora u Belsenu. Mrtvi i umirući ležali su jedni uz druge. Probijao sam se preko mrtvih tijela u mraku, sve dok nisam čuo jedan glas […]. Naišao sam na djevojku. Bila je živi kostur, kojoj je bilo nemoguće ‘izmjeriti’ godine, jer na glavi praktički nije imala više kose, a lice joj je bilo samo žuti list pergamenta, s dvije rupe za oči […].
Jedna se žena, izbezumljena do ludila, bacila na britanskog vojnika koji je stražario u logoru one noći kada je u njega stigla 11. oklopna divizija. Molila je vojnika da joj da malo mlijeka za malenu bebu koju je držala u naručju. Položila je zavežljaj na zemlju, bacila se stražaru pred noge i poljubila mu čizme. A kada ju je zamolio da ustane, ona mu je dala dijete u naručje […]. No kad je vojnik otvorio svežanj da pogleda dijete, ustanovio je da je ono već bilo mrtvo danima […]. Nikada nisam vidio britanske vojnike tako potresene […] kao ove koji su ovaj tjedan ušli u logor Belsen…
Bilo je to prvi puta da su BBC-jevi slušatelji čuli što se događalo iza logorskih zidova u Bergen-Belsenu. Prema riječima Dimblebyja na kraju logora se nalazila ogromna jama dubine 5 metara koja je bila dupkom puna mrtvih tijela koja su bila samo nabacana jedna na druga. Richard je kasnije znao reći da mu je to bio najstrašniji dan u životu.
Dvadeset godina kasnije ponovno je posjetio ovo mjesto. Bilo je to samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti. Umro je u prosincu iste 1965. godine od raka testisa od kojega je bolovao pet godina. Richardov povratak na ovo mjesto na kraju života samo svjedoči koliko je na njega utjecalo sve ono što je vidio i čuo kada je ušao u logorsko “ždrijelo”.
U travnju 2013. njegovi sunarodnjaci su mu odali počast kada je njegovo lice postalo jedno među šesti izabranih, u novom izdanju poštanskih maraka serije “Veliki Britanci”.
(Izvor: Povijest.hr)
