Otkako sam se, dragi čitatelju, povukao iz djelatnog, stvarnog života, otada je život počeo pohoditi mene, ali onaj mitski, nestvaran po mjerilima vulgarnim materijalizmom nabijenog duha. Pohode me tako neobična, naizgled strašna i čudovišna, a ustvari veoma pitoma i draga bića poput šejtana, zmaja, gnoma... Navrate, požale se na tekuće tegobe, popiju čašicu-dvije pa mi ispričaju kakvu zgodu. I odu.
Evo nekoliko tih zgoda, zapisanih u tefter upravo onako kako su mi i kazivane, jezikom koji se oslobodio terora pravopisa, fonetike, morfologije... e da bi se tako rasterećen mogao boriti za slobodu sintakse, te ugrožene nositeljice misli
...
došo zmaj u sarajvo pa svratio u onaj mutvak kod kože na cijedženu pivu. poslje treče pive izvadi iz džepa onaj lipa tefter pa stade unjega nešto zapisivat. uneka doba pridže mu jedna košpa pa ga upita
- šta to pišeš?
- evo mi došla inspiracija, odgovori zmaj, pa pišem priču
- ti si pisac? uzviknu košpa razdragano
- jesam, kaza zmaj nekako tužno a opet svečano - hajmo mi kod mene da ti pokažem spomenare iz škole a možda bude i nešto više, reče košpa namigujuči i pučeči usnice
- hvala drago džete, ali ja nisam ni profesor ni član pena, odvrati zmaj uljudno
- pa kakve to veze ima? upita košpa još uvijek pučeči usnice al sad nekako ljutito
- pa vidiš, ja pišem da bih se odmorio od snošaja a ne da bih se ogrebo za njega, objasni joj zmaj i poruči još jednu turu cijedženih piva
...
došo gnom u sarajvo, pa stao nasred ferhadije i stao zapomagat
- jaoooooo, ne znate vi kako je nama bilo! jaooooo, pojma vi nemate šta smo mi predeverali! jaooooo, to nidže nije bilo tako ko nama!
iskupila se neka čeljad oko njega, pa ga pitaju
- šta to ti izvodiš?
- ja sam novi sarajvski superheroj, objasni im gnom
- ma nemoj, kazaše čeljad. a koji to?
- čovjek-jauk, kaza gnom pa uteče nizulicu
eto, tako je to bilo
...
došo šejtan u sarajvo pa sreo jednog evliju i otišo snjim kod solde na cijedženu lozu. poslje treče loze upita evlija
- dina ti i imana, šta nam radi mirko kovač ovih dana?
- eno ga tuguje što je izgubio od lovrenoviča u tuzli, odgovori šejtan
- pa jazuk je da tako golem pisac tuguje, odvrati evlija. jesil ga kako utješio?
- bezbeli da jesam, reče šejtan. kazo sam mu da če uskoro imat revanš na domačem terenu
- jah, uzdahnu evlija
- jah, uzdahnu i šejtan pa poruči još jednu turu cijedžene loze
pa ti to sad shvati
...
Neki vele da su ove zgode, ili hičaje kako ih moji drugari zovu, iskrice na obzoru nove književnosti. Drugi se, opet, zaklinju da su to najobičnije budalaštine. Ja se, pak, slažem i sa jednima i sa drugima – ta kako bih i mogao drugačije, kad nisam potkovan diplomama i formalnom naobrazbom, te tako nit umijem, nit bi mi, sve i da umijem, autoriteti dopustili donositi sudove o prirodi vlastitog pisanja. No o njima pouzdano znadem da su ove hičaje dokazi mog prava na slobodu govora.
Dobro, pretjerujem malo, pouzdano znanje oksimoron je i fenomen koji može postojati samo u polju spekulacije, pa ću kazati ovako – čvrsto vjerujem da su ove hičaje dokazi mog prava na slobodu govora. Koju ja drugima ne uskraćujem, pa čak ni kada mi način na koji je oni prakticiraju žestoko ide na živce. Najdalje što sam otišao u njenoj redukciji jeste blokiranje šačice iterativnih budaletina na fejsbuku.
Nedavno je do mene došepala vijest da je jedno netalentirano piskaralo, koje očajnički nastoji uspostaviti se kao etička mjera svemu i svačemu, kazalo kako ja neću dobiti nikakve nagrade niti proći na bilo kakvom konkursu dok god se on nešto pita. Ta me vijest ne bi uzrujala, jer ja ionako ne učestvujem na konkursima za ideološki podobna piskarala, potpuno svjestan da mi među tom čeljadi, naklonjenoj ideološkom prozelitizmu i seksualnim skandalima, nije mjesto. No jest mi se smučilo kada sam nedavno ugledao patetične, misaonim i sintaktičkim greškama vrveće tekstiće tog netalentiranog piskarala, u kojima on plačnim glasićem lamentira nad ugroženom slobodom govora i poziva na njenu odbranu putem jednog bespotrebnog pokajanja, koje nikome ne čini koristi, izuzev teroristima i najekstremnijim desničarima.
To netalentirano piskaralo, dakle, smatra da je za status branitelja slobode govora dostatno poltronstvo spram centara moći i pamfletsko ispunjavanje horizonta očekivanja širokih masa. To netalentirano piskaralo smatra da je emotivna izvještačenost dovoljna da čitatelja uvjeri u njegovu etičku vertikalnost i u neupitnost njegove ishodišne pozicije, kao i cilja kom on stremi. Pri čemu ostaje posve nejasno šta je ta ishodišna pozicija i gdje se, dođavola, taj cilj nalazi, jer ih on svako malo mijenja.
To isto netalentirano piskaralo, međutim, ne vidi ništa sporno u svom htijenju da me kazni za prakticiranje slobode govora, smatrajući to sasvim pravednim. Njega je, naime, potreslo to što sam se ja usudio podsjetiti svoje čitatelje da niko od nas nije vječan, pa tako ni njegovi idoli. Strelica odapeta na merkantilnu nekrofiliju duha, koji se ne libi mrtvog čovjeka zadržati u natjecanju za prestižnu književnu nagradu, njemu je, naravno, promakla. Za uočavanje te strelice nije potrebno imati nešto škole, ali nešto pameti jeste.
Tom istom netalentiranom piskaralu, koje je ujedno i latifundist sasvim pristojnog posjeda u polju javne riječi, nedavno nije palo napamet uzeti u odbranu jednog svog kolegu, kojem je jedno drugo netalentirano piskaralo osporilo pravo na punu slobodu govora, a po osnovu nacionalne i zemljopisne pripadnosti. To prvo netalentirano piskaralo, dakle, vjeruje kako je za dokazivanje vlastite dobrote dovoljno lamentirati nad mrtvim sarajevskim Srbima, dočim je sa pozicija vlastite lagodnosti sasvim mudro dopustiti ugrožavanje živih.
Da je u pitanju samo jedno netalentirano piskaralo, ili par takvih, to ne bi bio nikakav problem, niti bi bilo potrebe za ovim tekstom. Postoji, avaj, čitava horda takvih, udružena sa nešto manjom hordom piskarala koja, istina, nisu posve lišena talenta, ali su jednako kontaminirana ideološkom ortodoksijom. Te su horde izdjeljene na tabore, ali razlike među njima samo su prividne. Profesora i romanopisca koji je nacionalna vedeta od profesora i pisca koji je ljevičarska uzdanica ne razdvaja puno toga, ali ih naklonjenost flertovanju i očijukanju sa studenticama čini zapanjujuće sličnim. Pjesnik koji vlastitu ugroženost pretvara u trgovački artikl, namijenjen za emotivno ucjenjivanje čitavog jednog grada, očas će, za slavu honorara, razriješiti unutarnje etičke dvojbe i zasjest u isti žiri sa žrecom i ideologom svog ugrožavanja.
Međusobni polemički okršaji između tabora samo su na površini principijelni, pa ni taj površinski sloj više nema potrebnu uvjerljivost, jer je već odavno razvidno da je tu riječ o samo jednom pitanju – ko će metnuti šapu na fondove. Još manje uvjerljivosti imaju vojvodoserdarski odnošaji unutar pojedinih tabora, jer se po pravilu raskidaju na prvom iskušenju. Da ti bude jasnije o čemu govorim, dragi čitatelju, dovoljno je da propratiš metamorfoze jednog Envera Kazaza ili istorijat polemika jednog Marka Vešovića.
Kakvu je štetu ovdašnjoj literaturi i kulturi uopće nanijelo činodejstvovanje tih hordi, mi možemo samo nagađati. Nešto precizniju procjenu moći će načiniti tek generacije koje dolaze. I koje čeka mukotrpan posao rasklanjanja otpada, e da bi se došlo do čvrstog tla na kom je moguće graditi iznova. A za tu štetu naročito odgovornim smatram posljednji pomenuti dvojac, Kazaza i Vešovića, zajedno sa Ključaninom i Ibrahimovićem, jer ovaj četverac bez kormilara čini sve da stvori što veći broj vlastitih klonova, čija prilježnost u ispunjavanju naloga svojih duhovnih otaca upravo onespokojava i budi jedan dubok pesimizam. Jer se ti klonovi poput bakterija ugrađuju u obrazovni sistem i u medijski prostor, dosljedno sprovodeći jednu monopolističku politiku i sa mržnjom gledajući na sve što odstupa od katekizma kojem su podučavani. A taj se proces kloniranja obavlja na državnim fakultetima i budžetskim parama što svemu daje dodatnu crtu malignosti.
Gore pomenuto netalentirano piksaralo u svemu je tome značajno samo kao lutka kroz koju progovaraju razni ventrilokvisti. Koji bi slobodu govora da rascijepe ideološkom sjekirom, pa sebi da uzmu veće parče a ono manje da bace na otpad, jer njihova zloba ne može podnijeti pomisao da se još neko sladi tim slasnim zalogajem.
Šta uraditi da se taj sunovrat zaustavi i da se stanje u ovdašnjoj književnosti i ostalim poljima javne riječi dovede do razine podnošljivosti, ne znam. Hoću reći, ne znam šta trebamo uraditi, ali nek te to ne čudi, dragi čitatelju, ja i inače imam problem sa pluralom. No dobro znadem šta ja treba da učinim i šta ću učiniti – njihovu slobodu govora neću dirati, ali ću žestoko braniti svoju. Jer – ž sui Elis.
