Obljetnica napada na selo Ravno i početka napada na Dubrovnik

Tekst članka se nastavlja ispod banera

Hrvati, protekli rat, nazivaju Domovinski rat, a za početak rata uzimaju 1. listopada 1991. godine, kada je JNA razorila hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini.

Prvi znak rata u Bosni i Hercegovini bilo je uništenje sela Ravno, u istočnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruženju, 1. listopada 1991. godine. Ravno je napadnuto u djelovanju JNA u agresiji prema Hrvatskoj u akciji, u smjeru Dubrovnika.

U noći između 18. i 19. rujna 1991. godine ''rezervisti'' JNA iz sastava tzv. Podgoričkog korpusa, u sklopu napada na Dubrovnik, otpočeli su sa opkoljavanjem sela Ravnog. S ciljem stvaranja povoljnih preduvjeta za granatiranje hrvatskih enklava u istočnoj Hercegovini, uključujući i Ravno,otpočeli su sa ukopavanjem teškog topništva u blizini sela Galičići, Veličani i Zavala u Popovom Polju.

U noćnim satima 30. rujna 1991. godine rezervisti JNA, koji su djelovali pod izravnim nadzorom KOS-a, zauzeli su prometnicu Ljubinje-Trebinje, kao i dominantne visinske točke u blizini sela Ravno i Trnčina.

U ranim jutarnjim satima, 1. listopada 1991., napadnuto je Ravno, a u popodnevnim satima, istoga dana, uslijedio je i napad na Čepikuće. Međutim, nešto prije napada na Čepikuće, u prostoru Trebinje, oružani otpor rezervistima pružila je jedna postrojba Zbora narodne garde i dragovoljci s područja Hercegovine.

U bici koja je trajala nekoliko sati srpsko-crnogorski rezervisti su pretrpjeli iznimno težak poraz, te su bili prinuđeni na uzmak prema Popovom polju.

Slijedećih nekoliko dana su, iz svojih utvrda, topničkom i minobacačkom vatrom granatirali hrvatska sela u okolici Popovog polja, i to s ciljem protjerivanja hrvatskog pučanstva s tih prostora.

Nakon uništenja Ravnog, uslijed političke neorganiziranosti bosanskohercegovačkih političara, kao i vojne nespremnosti i neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih političara, koje su unosile razdor i nesporazume u političkom vrhu.
Propagandnim djelovanjem JNA, mogle su se čuti izjave pojedinih novinara da Ravno uopće nije u BiH.

Ravno je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika.

Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva da spriječi JNA u uporabi područja BiH kao poligona za napad na Hrvatsku.

Obljetnica početka napada na Dubrovnik

Dubrovčani danas obilježavaju 23. obljetnicu početka srbo-crnogorske agresije na grad Dubrovnik i hrvatski jug, a u spomen na poginule položeni su vijenci na groblju Boninovo i na brdu Srđ.

Na današnji dan 1991. godine u šest sati ujutro, s kopna, mora i zraka, počela je agresija na Dubrovnik. Dubrovačko područje ostalo je bez struje i vode, a nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika, agresor je raketirao Centar za obavješćivanje i repetitor na Srđu. Na uže dubrovačko područje, naselja Bosanku na brdu Srđ te Mokošicu pale su prve granate ispaljene iz topova JNA i rezervista Hercegovačkog korpusa s položaja oko Trebinja.

Ukupne neprijateljske snage, namijenjene osvajanju prostora hrvatskog juga, od Prevlake do doline Neretve, činilo je između 11.000 i 13.000 vojnika užičkog, podgoričkog i mostarskog korpusa, te pripadnici 9. Vojno pomorskog sektora Boka, uz značajnu potporu zrakoplovstva, te više od 120 teških topničkih oružja, oko 100 tenkova i 50 oklopnih transportera. Na crtama obrane dugim više od 200 kilometara, brojnoj i dobro naoružanoj agresorskoj vojnoj sili suprostavilo se 750 slabo naoružanih branitelja, pripadnika postrojba dubrovačkoga ZNG-a, policije te dragovoljaca iz sastava Teritorijalne obrane.

Srbocrnogorske postrojbe zauzele su 5. listopada Konavle, a na zapadu su ušle u Slano te Dubrovniku presjekle i posljednju kopnenu vezu s ostalim dijelovima Hrvatske. Krajem listopada agresorske postrojbe izbile su na same prilaze gradu u kojem je bez struje, vode i redovite opskrbe hranom ostalo oko 50.000 ljudi.

Hrabri dubrovački branitelji uspjeli su spriječiti ulazak srbocrnogorskih postrojba u grad te su učvrstili crtu obrane.

U studenome i prosincu Dubrovnik je pretrpio najteže dane u svojoj višestoljetnoj povijesti. Tako je u napadima od 8. do 14. studenoga i 6. prosinca na uže gradsko područje palo više od 5000 topničkih projektila, a u napadu 6. prosinca više od 600 ih je palo na povijesnu jezgru. Uništeni su brojni spomenici kulture. Devet zgrada potpuno je izgorjelo, 461 zgrada pretrpjela je teža oštećenja, a 45 projektila palo je na Stradun.

Tijekom agresije na dubrovačko područje poginula su 184 branitelja i 92 civila, a ranjeno je više od 1500 osoba. U srpskim koncentracijskim logorima bile su zatočene 423 osobe, a bilo je više od 33 tisuće prognanih i izbjeglih.

Na području od Stona do Konavala spaljeno je 2127 kuća, kao i zaštićeni, skoro pet stotina godina star Arboretum u Trstenom. Bez krova nad glavom ostao je 7771 stanovnik dubrovačkog područja, a ono što nije spaljeno i uništeno, opljačkano je.

Zbog zločina koji su počinjeni na krajnjem jugu, pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu sudilo se generalu JNA Pavlu Strugaru, admiralu Miodragu Jokiću te kapetanu Vladimiru Kovačeviću Rambu, koji je zbog duševne bolesti prepušten srpskom pravosuđu. Hrvatsko pravosuđe podignulo je optužnicu i protiv Božidara Vučurevića, ratnoga gradonačelnika Trebinja.

Na dubrovačkom groblju Boninovo i na brdu Srđ jutros su položeni vijenci, a prigodni program učenika osnovnih škola, u organizaciji Udruge hrvatskih civilnih stradalnika iz domovinskog rata Dubrovačko-neretvanske županije, održan je ispred crkve sv. Vlaha. Svečana misa zadušnica za sve poginule u Domovinskom ratu bit će služena u 19 sati u crkvi Male braće.