Posljednjih dana mediji su preplavljeni tekstovima o krvoproliću u redakciji pariškog satiričnog lista Šarli Ebdo, pa rekoh, da i ja nešto skuckam o tome, ne moram vazda biti mimo svijet. Meni, međutim, ne pada napamet da iskazujem jednu od četiri najučestalije reakcije – zgražanje, solidarnost, pokajanje ili pak likovanje.
Da je ubistvo zao čin, to valjda već i vrapčići na granama znaju, pa ne vjerujem da će moje patetično naglašavanje te činjenice značajno doprinijeti općoj borbi protiv zla. Uostalom, unaokolo ima sasvim dovoljno pera koja su zalepršala i podigla se u neslućene etičke visine da odozgo uskliknu tu istinu. No zrak je na tim visinama studen i rijedak pa se mnoga od tih pera očas strovale natrag ka zemlji, nepripremljeni za surove uslove koji vladaju gore. Uostalom, kakve koristi od letenja visinama ako se to poslije neće prepričavati jatu, smjerno trpeći njegovu udivljenost i pohvale.
S empatijom valja biti oprezan
Što se tiče samog zločina u Parizu, priznaću, rizikujući proglašavanje bešćutnim đubretom, da sam prema njemu posve ravnodušan. Tačnije, da moja reakcija ne ide dalje od ocjene – to što se desilo loše je, jer ljudi ne bi smjeli biti ubijani. Da tvrdim kako sam osjetio išta više od toga i da se priključim ovih dana jako popularnom sportu hinjene solidarnosti, neću, jer bi to značilo da lažem. I sebe i druge. Moje me iskustvo, ispunjeno milionima mrtvih na planeti tokom mog boravka na njoj, podučava da s empatijom valja biti oprezan, jer se prekomjerno razbacivanje njome očas pretvori u terapiju za vlastite strahove i frustracije. A višak empatije po pravilu indicira i neuvjerljivost.
Uostalom, ja čak nisam ni znao ko je i šta je taj Šarli Ebdo, tek sam post festum pregledao njihove kapitalne uratke i moram priznti da nisam ni fasciniran niti uvrijeđen. Možda je pretjerano porediti sve to sa činodejstvovanjem Julijusa Štrajhera, ali ta vrsta humora nije daleko odmakla od onih viceva o Albancima što su se bez ikakvog ustručavanja prepričavali tokom jugoslovenske epohe, čak i u javnom prostoru. I tada se, barem na površini, vjerovalo da je ta humorna žaoka uperena protiv nakaradnog režima u Tirani, a ne protiv jednog čitavog naroda, no kasnije će povijesno iskustvo demantirati to vjerovanje.
Naravno, nije ni ta epoha bila obilježena posvemašnjom slobodom govora, pa tako ni humora. Dok smo se grohotom smijali vicevima o južnim komšijama, za šalu na račun vladajuće kaste u redakcije, pa i u stanove, nisu upadali odmetnici sa socijalnog dna, već službena lica. A sudovi su bili ti koji su ocjenjivali uspješnost šale, obznanjujući da, sa aspekta vlasti, sloboda govora ne daje pravo kritike vlasti, već veću ili manju slobodu šibanja po drugome i drugačijem. Oni koji su uspijevali utaknuti žaoku na račun vlasti u svoje stvaranje, dobro znaju sa kakvim su se mukama i strepnjama suočavali. A onaj ko mi pokuša poturiti Nadrealiste i slična kreveljenja pod kritiku vlasti, nek se ne ljuti što ću ga bez ikakve eksplikacije nazvati ordinarnom budaletinom.
Uzurpatori i baštinici slobodne riječi
Poslije jugoslovenske epohe na scenu je stupila epoha rata, znatno teža i ružnija, ali i nužna posljedica svoje prethodnice. Rat kao fenomen i inače ne pogoduje slobodama, pa tako ni slobodi govora, no nekim je čudom, valjda uslijed netom okončane opresije nad mišlju i govorom, slobode ipak bilo tu i tamo, makar i u vidu usamljenih otočića. Mnogi među onima koji će čitati ovaj tekst sjetiće se kako su svojevremeno čitali Vreme, Feral, B92, Peščanik... nalazeći u njima tragove potvrde da ludilo nije posvemašnje. I odista su ti mediji prakticirali slobodu govora, u mjeri u kojoj im je to stvarnost dopuštala, bivajući tako kontrapunktom vladajućim isključivostima.
Rat je, međutim, stao i život je krenuo dalje, stenjući i posrćući, ali je krenuo. Njegov rezultat nisu bile samo desetine tisuća mrtvih i tisuće spaljenih domova, već i prvo razdoblje ovdašnje povijesti bez logora i političkog uzništva. Nije to, znam, neki golem kapital, no ipak ga valja mudro utrošiti a ne ga proćerdati na društvenopovijesnoj kladionici. Dojučerašnji baštinici slobodne riječi skoro preko noći pretvorili su se u njene uzurpatore, a potom ispoljili upravo zapanjujuću sklonost ka nekrofilnom zarađivanju na leševima, hoteći valjda da se i oni na njima okoriste poput svojih komunističkih prethodnika, najčešće transformiranih nacionalista, i onih nacionalističkih, najčešće transformiranih komunista.
Iole dosljednija retrospektiva, i introspektiva, odvešće nas korak dalje i pokazati nam da to što se izdavalo za slobodu govora baš i nije bilo polje potpune, neuslovljene slobode već upravo ono čime smo ga već označili – dakle, ideološki kontrapunkt vladajućoj isključivosti, koji je vremenom i sam postajao sve isključiviji, prinuđen da zastupa neki drugi ideološki i politički okvir. Iz tog imperativa lojalnosti ideološkom okviru počele su nicati sve teže i teže greške, u rasponu od kritike jedne devijacije apologetikom druge, pa do emotivnog ucjenjivanja čitateljstva vješto prikrivenim, impliciranim stavom – ako ne mislite kao mi, tada ste zli i nosićete teret raznih izama.
Isturena oštrica
Nije ovaj tekst sociološka studija, još manje hrestomatija medijske povijesti u posljednjim jugoslovenskim i prvim postjugoslovenskim danima, cilj mu je samo da ukaže na to da humor i sloboda govora nisu imuni na zloupotrebu. Duhovitost jednog Ferala nesumnjivo je bila zavodljiva, no vremenom je počela pokazivati neporecive simptome oboljenja – ideološki prozelitizam i emotivno ucjenjivanje. Pored toga, ta je duhovitost, baš kao i ona što ju je njegovao Šarli Ebdo, bila zasnovana na eksploataciji stereotipa, no bez dragocijene zaštite autoironijske invektive, pa je i više nego što je željela počela nalikovati objektima svoje kritike.
U početku programsko, a kasnije sve histeričnije insistiranje na slobodi govora, pa tako i na satiri, njenoj isturenoj oštrici, kao na svetinji suspektivno je iz više razloga.
Prije svega, sam pojam sakralnog dolazi iz religijskog, dakle transcedentalnog okvira i teško se snalazi u polju na kom vlada imperativ racionalizma. Drugo, insistiranje na ničim uslovljenoj slobodi govora kao svetinji, a koje počiva na uvjerenosti (opet to nesrećno vjerovanje) u vlastitu etičku i duhovnu superiornost i neupitnost, u najmanju ruku derogira pravo drugoga na njegove svetinje. Naravno, ovdje nije riječ o udovoljavanju malobrojnim divljacima koji bi da na svoju ruku skidaju glave unaokolo, a u ime namirenja nekakve pravde zbog uvrede, već o bezbrojnim običnim ljudima koji se jednostavno osjećaju bezrazložno poniženima i uvrijeđenima. Ja samo uz izuzetan napor i na silu mogu povjerovati u dobre namjere onoga koji, pozivajući se na uzvišene ideale slobode, a pri tom pribjegavajući stereotipima, vrijeđa neku bezazlenu nenu sa tespihom u ruci ili neku jednako bezazlenu baku sa krunicom. Treće, čak i da za potrebe ove misaone vježbe pretpostavimo da su, recimo, ateisti iz Šarlija Ebdoa odista etički i duhovno superiorni, tada ih njihova potreba da se izruguju sa inferiornima i njihovim svetinjama čini u najmanju ruku neuvjerljivim u toj njihovoj uzvišenosti.
Iskustvo nas, dakle, uči da tamo gdje se grmi o pravu na slobodu govora najčešće imamo posla sa nastojanjem da se čeljad poput stoke prebaci iz jednog tora u drugi. Dok se ranom Feralu ne može osporiti hrabrost u eksploataciji slobode govora na način za koji ona i treba da služi – za kritiku vlasti, dotle su kasniji radovi njegovih vedeta, baš kao i posljednja faza Šarlija Ebdoa nešto posve drugo. Tu je sve manje kritike vlasti a sve više obračuna, počesto neutemeljeno bahatog, sa čitavim svjetonazorima i duhovnim okvirima drugačijim od njihovog. Upiranje prstom na devijacije u tim svjetonazorima i duhovnim okvirima bilo bi još i u redu, kada ne bi bolovalo od poistovjećivanja devijacija sa čitavim fenomenima i kad ne bi, što je meni lično naročito iritantno, u sebi sadržavalo jedan skoro pa kolonizatorski, imperijalistički i mesijanski duh koji se bavi drugim i drugačijim preko granice pristojnosti. Ko biva, sad ćemo vam mi kazati kako stvari stoje, a vaše je samo da se saglasite s nama i da povjerujete.
Da u slučaju ideološki naoštrene satire nema baš puno prostora za slobodu, pokazuje i epizoda u kojoj se, zbog navodnog antisemitizma, Šarli Ebdo odrekao usluga svoje vodeće zvijezde. Nakon te epizode svaki govor o nezavisnosti tog magazina postaje besmislen. Ta vezanost za jedan ideološki okvir, barem za mene, posve je u redu, ali nije u redu licemjerno kmečanje koje implicira monopol na ukupni civilizacijski okvir.
Humor – osloboditelj i spasilac
Prije no što privedem kraju ovaj neprilično dugačak tekst, kazaću i to da je pisac ovih redova zbog jedne svoje, istina, neuobičajeno žestoke i vulgarnim naturalizmom nabijene (no ništa više od Šarlijevih karikatura sa masovnim grobnicama) satire koja istovremeno rasijeca i nacističku i komunističku indoktrinaciju, proglašen ni više ni manje nego – fašistom. I to od iste one čeljadi koja danas u hipnotičkom transu ponavlja „ž sui Šarli“ i divi se plošnim i jednoznačnim karikaturama iz tog magazina. Ta vrsta plitkosti percepcije mene u ovom trenutku ne plaši, što ne znači da me njeno omasovljavanje neće u jednom trenutku i uplašiti, ali mi je već sada odbojna i zbog nje, ako već ne zbog svega drugog što sam rekao u ovom tekstu, ja ne mogu biti Šarli. Ti ćeš mi, dragi čitatelju, oprostiti na verbalnoj rastrošnosti, sve se ovo moglo reći i puno kraće, ali računam na tvoje razumijevanje zbog osjetljivosti teme o kojoj pišem. Mi ipak živimo vrijeme sve lakomislenijeg izvlačenja zaključaka, pa čovjek mora biti naročito oprezan jer je suviše onih koji olako i bez argumenata optužuju, služeći se samo vlastitim predubjeđenjima.
Humor, dakle, ako ga želimo vidjeti u ulozi osloboditelja i spasioca, makar i donkihotovski odigranoj, ne smije biti usko ideološki, još manje politički profiliran. Takav može samo, već sam to rekao, oteti pokoje grlo iz jednog tora i prevesti ga u drugi, te grla u tom toru ubijediti da žive na slobodi. Nasuprot takvom, ja ću uvijek dići ruku za humor jednih Mućki, nabijen žestokom autoironijom. Zato što je nemoguće biti Hitler braći Troter ili jednom Trigeru.
Između jurodivog slijepca, Horhea iz Burgosa, koji bi da progna smijeh iz čitavog ljudskog roda, i svjetovnjaka koji se smiju retardiranom Salvatoreu na lomači, ja biram mudrog Viljema Baskervilskog, čovjeka u kojem vjera nije uništila radost, smijeh, empatiju i znatiželju. I koji je spreman da upozna, pa tako i da voli drugoga i drugačijega.
