Ima tome i četiri desetljeća otkako se zbila zgoda što ću je ovdje ispripovijedati. Bilo je to, dakle, u ono vrijeme što ga se neka starija čeljad sjeća sa nostalgijom, mada limfni čvorovi pod pazuhom Jugoslavije tada već uveliko bijahu nabubrili, kada su oni mladići koji nisu pohađali srednju školu prolazili predvojničku obuku.
Valjalo je podučiti tu mlađariju alfebetariju opšteodbrambenog rata, e da vojska poslije ne bi gubila vrijeme na to. Nije ta obuka bila zahtjevna, malo korisnih i praktičnih vještina kakve su pružanje prve pomoći ili orijentacija u prirodi, malo zbunjujuće teorije, a najviše katekizma bratstvojedinstvujušče ortodoksije.
U jednom su se hercegovačkom mjestašcu tako našli okupljeni mladići iz okolnih sela, tijelom kršni, ali duhom stidljivi i nepovjerljivi prema svijetu ispod njihovih planina, svijetu koji je žustrim koracima grabio u modernost. Ima ih, pučkim bi se jezikom kazalo, od sve tri vjere, premda pogled tu razliku ne bi mogao napraviti. Jednog je dana na red došla i lekcija o trijaži ranjenika, čija će se važnost pokazati tek mnogo, mnogo godina kasnije. Trijaža je razvrstavanje ranjenika prema prirodi povreda, potrebnom tretmanu i njegovoj hitnosti. Zbog uslova u kojima se obično obavlja, a kojima pečat daju stres i imperativ hitnosti, trijaža je i etički veoma klizav teren, na kom čovjekov moral očas može ljosnuti na stražnjicu. No o tom aspektu ovog sanitetskog postupka valja pisati ozbiljne knjige, a ne kolumne, pa ćemo ga ovdje ostaviti po strani.
Nastavnik koji je držao predavanje skupini trojedinih Hercegovaca, nakon kratkog teorijskog izlaganja odluči da upriliči jednu vježbicu, rukovodeći se principom očiglednosti kao najučinkovitijim u transferu znanja. Izvede trojicu polaznika nastave, pa im dade brze upute kako koji da se ponaša glumeći ranjenika. Zatim upita ostale polaznike – Uredu, momci, može li mi iko kazat kojem od ove trojice prvom treba pomoć? Momci šute i gledaju pred sebe, ako neki i zna tačan odgovor, urođeni ga oprez i nepovjerljivost priječe da ga glasno izgovori.
Nastavnika takva indolencija prema tematskom sadržaju malo ljutnu, pa uperi prstom na jednog od polaznika i strogim ga glasom upita – Ti! Kaži nam po čemu ćeš odredit kojem od ove trojice prvom treba pružit pomoć? Upitani ustade iz klupe, ali glavu ne diže već gleda sebi u vrhove cipela. Na ponovljeno nastavnikovo pitanje još je malo šutio, pa onda tihim glasom, ne dižući glave, kaza – Pitaću ih za vjeru.
Ovoj se zgodi serbez možemo nasmijati, jer smiješna i jest. Ali nećemo pokazati mudrost učitamo li u taj smijeh uvjerenje u vlastitu etičku nadmoć i prijezir prema seoskom mladiću koji se, mada pomalo iznuđeno, usudio izgovoriti ono što on smatra za ispravno. Vjerovanje da samo onaj drugi, koji je kao takav i lošiji, pita za vjeru i na osnovu toga određuje prioritete u pomoći, ne samo da je pogrešno, već je i opasno. Takvo uvjerenje otvara vrata zlu koje se lako može razmahati, jer je a priori abolirano kao naše dobro.
Iskustvo nas podučava da je egalite Francuske revolucije za jedne značio mogućnost da se dočepaju većeg ili manjeg imetka, a za druge glavu u košari ispod giljotine. To nas isto iskustvo podučava da je Vašington veoma lak na obaraču kada valja zaštititi ugrožene američke građane, ali je zato spreman dugo oklijevati da zaštiti neke druge ugrožene ljude, pa čak i pomoći onima koji ih ugrožavaju. A podučava nas i tome da postoje oni koji partizanska strijeljanja bez presude smatraju za manji zločin od ustaških ili četničkih strijeljanja bez presude. Jer su to, ko biva, strijeljanja u ime dobre ideje, pa su kao takva prihvatljivija.
Licemjerno je izrugivati se onome ko je drugačiji i ko se usudio, makar i na način trapav i nezgrapan, priznati svoje uvažavanje različitosti. Naročito je odbojno kada izrugivanje prati želja da se drugome i drugačijem utuvi u glavu da smo isti i jednaki. Što, u osnovi, i nije netačno, samo što se ta istost ne nalazi tamo gdje bi isti htjeli da ona bude. Isti smo po navadi da propitujemo za vjeru prije pružanja pomoći. A razlikujemo se samo po različitom tumačenju pojma vjere. Ta je razlika, ma šta neko mislio, nedovoljna da se na njoj gradi mit o civilizacijskoj superiornosti jednih i inferiornosti drugih.
