Je li potrebno da odigrate najviše utakmica u nekom klubu da biste postali legenda istog? Nije. Je li potrebno da ste recimo najbolji strijelac tog kluba? Nije. Da ste možda rođeni u tom gradu? Ni to. Ovaj o kojem pišemo je postao legenda Evertona, a nije niti jedno, niti drugo, niti treće. Čak nije ni Englez, što svakako nije nezanemarljiv podatak, ali jednostavno to je tako.
Barem u slučaju čovjeka koji se zove Duncan Ferguson. Koji nije ni Neville Southall (legendarni golman Evertona), nije niti Dixie Dean (najbolji strijelac Evertona svih vremena), ali je nešto posebno. Zašto? Pa jednostavno zato.
Svaki put kad je izašao na teren u dresu Evertona, Duncan je bio spreman dati ne ono što se kaže maksimum, bio je spreman dati i više za pobjedu svoje ekipe. Bio je spreman uraditi sve. U pravom smislu riječi. Knjiga koja će se pojaviti u svibnju trebala bi dati najbolji mogući odgovor na pitanje, tko je to bio Duncan Ferguson? Kakav je to bio igrač, kakva osoba?
Stiže uskoro knjiga
Njegova strast, posvećenost i povremeni bljeskovi temperamenta učinili su ga posebnim kada je pitanju povijest ovog kluba. To što je imao često problema s ozljedama ne znači ništa. Jednostavno je iza sebe ostavio naslijeđe, tako važno i bitno navijačima Evertona.
"Razmišljao sam o pisanju ove knjige više od 20 godina. Sada je konačno pravo vrijeme. Tko me poznaje, zna da govorim iskreno. Dakle, ova knjiga će biti stvarna. Bio sam brutalno iskren, o dobrim i teškim vremenima. Napravio sam dosta nestašluka, i mislim da će čitaoci uživati u šarenim pričama – dosta ih je! Jedva čekam da knjiga bude objavljena i da je podijelim s čitateljima", rekao je nedavno Ferguson.
Zbog starta u zatvor
Big Dunc, jedini je igrač na svijetu koji je zbog svog starta na terenu završio u zatvoru. Znate onu "start za zatvor". U pravom smislu riječi. U travnju 1994. Rangersi su s glatkih 4:0 vodili protiv Raith Roversa, John McStay se svojski trudio da uzme jednu loptu Fergusonu, da dobije taj duel. Vukao je, čupao, rekli bismo borio se. Do trenutka kada Fergusonu nije "pala roletna". I bum. Glavom. Kao iz topa. Sudac Kenny Clark navodno ništa nije vidio. Nije isključio Fergusona, ali je kamera bilo dovoljno da svi ostali vide za vrijeme i nakon utakmice.
Da stvar bude gora, McStay je bio samo jedan u nizu koji su se tih godina našli na putu Fergusonu. Bilo je poštara, policajaca, ribara, običnih ljudi. U zraku je bila uvjetna kazna. Nakon postupka koji je trajao više od godinu dana, utvrđeno je naravno, uvjetna je prekršena. Bilo je dosta. Škot se morao pakirati, čekao ga je čuveni zatvor Barlinnie u Glasgowu. Tri mjeseca.
"To što sam bio u zatvoru je bilo pogrešno, nije bilo pošteno. Nisam trebao biti ondje i mislim da je jako puno ljudi to razumjelo. Nije da sam napravio išta loše. To što sam napravio je bilo doslovno ništa", prisjetio se kasnije Ferguson i požalio:
"Sudac je znao da sam na uvjetnoj kazni zbog nekih stvari kad sam bio mlađi, par tučnjava, tako to ide s djecom. Taj tip, koji definitivno nije navijao za Rangerse, znao je da sam na uvjetnoj i znao je da će me još jedan prekršaj poslati u zatvor. Zatražio je od policije da istraži taj slučaj nakon što su prošli već tjedni i tjedni. Nije bilo lako u zatvoru. Pola ih je navijalo za Celtic, pola za Rangers, ja sam igrao za Rangerse", reći će godinama kasnije Big Dunc. Pored tri mjeseca zatvora, škotski savez mu je "dodao" 12 utakmica suspenzije, ali je Ferguson već bio bivši Rangers, pa kaznu nikada nije odradio. Zato nije mogao igrati za reprezentaciju koja je ostala njegova otvorena rana
Još kao dječak Ferguson je često išao "na šake". Nije se povlačio, nije se libio potegnuti prvi. Je li mogao tu svoju silnu energiju, potrošiti tek tako na terenu? Ono odraditi trening, utakmicu, zabiti eventualno gol i otići kući? Ne, nije mogao.
Igrao je za Dundee United, kad je slomio palac na nozi. Nije na terenu, ne. Već u tučnjavi u nekom baru. Tučnjavi oko djevojke. U cijeloj priči ostala je legenda o palcu koji je stradao na vratima WC-a. Malo je reći koliko je Duncan bio bijesan.
Tukao je svako malo
U početku su sve njegove ispade u klubu tolerirali. A bilo ih je. Uglavnom su dolazili u trenucima kad je Duncan bio "pod gasom". Jednom je udario policajca glavom, izvukao se samo nekom kaznom od 125 funti. Stradao je i poštar koji je navodno na ulici nešto dobacivao Duncanu i njegovoj djevojci. Ferguson je čuo kako je njegovu djevojku poštar nazvao droljom. To je što je poštar bio na štakama nije spriječilo Duncana. Bilo kakav dijalog je bio stran.
"Šakom sam ga udario u lice jer sam mislio da će on udariti moju djevojku ili mene. Udario sam ga, obojica smo pali, a kad sam se ustao, nabio sam ga nogom u prsni koš", slikovit je na sudu bio Ferguson, kojeg su pitali zašto se jednostavno nije odmaknuo nakon prvog udarca i zašto ga je još morao udariti nogom.
"Nogom sam ga udario da ostane ležati. U životu se nisam nikome odmaknuo", odgovorio je i dodao da bi opet jednako postupio. Ovog puta je dobio kaznu od 200 funti. Tu nije bio kraj.
Jednom prilikom je ušao u pub onako totalno opušten. Sunčane naočale, ženska naušnica i cvijet iza uha. Netko je sa šanka reagirao, neki lokalni ribari su nešto dobacili. Kako se to kaže, tu im je bio kraj. Jednog od njih nokautirao. Kako mu je to bio već treći incident zbog kojeg je završio pred sudom, u studenom 1993. dobio je uvjetnu kaznu u trajanju od godinu dana. Iz problema u problem, u klubu ga više nisu mogli spašavati, izvlačiti.
"Ja ovog čovjeka ne mogu držati izvan nevolja", u očaju je pojasnio ljudima u klubu, trener poznat po čvrstoj ruci, Jim McLean. Dundee je prodao Fergusona Rangersima za četiri milijuna funti.
Iz Rangersa u Everton
Još dok je trajalo suđenje, ti isti Rangersi su odlučili zaključiti priču. Ferguson i Ian Durant su završili na posudbi kod davljenika Evertona. Durant se vrlo brzo vratio kući bogat za iskustvo obilazak noćnih klubova Liverpoola, dok je Duncan ostao. Još malo. I tko zna što bi se dogodilo da nije ekipu nije preuzeo Joe Royle, igračka legenda Evertona.
Ponedjeljak 21. studenog donosio je još jedan Merseyside derbi. Dvije večeri ranije Duncan je bio u izlasku koji nije završio planirano. U hotelskoj sobi s djevojkom. Djevojka jeste otišla u hotel, Duncan u policiju. Pet boca vina je bilo previše. Kad je policija zaustavila automobil sve je bilo jasno.
"Osjećao sam se kao da sam iznevjerio sve. Pio sam, a nisam smio. Taj osjećaj krivnje nabrijao me za utakmicu". Royle je nakon 0-0 na poluvremenu razmišljao da Duncana ostavi u svlačionici. Nije to napravio. Pokazalo se da je to jedan od njegovih najboljih poteza u trenerskoj karijeri.
Gol koji je sve promijenio
Duncan je zabio gol, asistirao za drugi, Everton je dobio Liverpool 2-0. Slika Fergusona kako slavi svoje golove s čistim intenzitetom, visoko podignute šake, postala je ikona u folkloru Merseyside derbija. Oni koji prate Everton, koji pamte Duncana iz tih godina će reći kako je ustvari njegova karijera, ozbiljna, igračka počela od tog trenutka. Svaku narednu utakmicu je igrao kao da je posljednja.
Nudio je ogromnu energiju na terenu koja je opet vukla ostatak ekipe. U zračnim duelima je bio neumoljiv. Boltonu je krajem 1997. godine spakirao tri gola glavom, kao prvi igrač koji je to uspio u Premiershipu. Od kluba koji je gotovo ispao iz lige, Ferguson i Everton su došli do FA Cupa 1995. godine. Na Wembleyu su tukli Manchester United.
I onda kada se to nije očekivalo, 1998. godine, tadašnji trener legendarni Walter Smith je pozvao u svoj ured Duncana. Vijesti nisu bile dobre, svijet se Fergusonu srušio tog trenutka.
"Trener me pozvao u ured i rekao da će me klub prodati. Objasnio mi je da to nije njegova zamisao, nego da me klub prodaje iz financijskih razloga. Od šoka sam zanijemio, smučilo mi se. Nisam mogao vjerovati i srce mi je bilo slomljeno jer sam morao ići. Nikad neću zaboraviti navijače Evertona, uvijek će biti uz mene. Sjećam se brojnih pisama koja su mi slali dok sam bio u zatvoru, to mi je itekako pomoglo". Jedno od tih pisama je još kao dječak pisao i Wayne Rooney.
Zamalo pretukao Pistonea
Otišao je Ferguson u Newcastle, za velikih 10.7 milijuna eura. Evertonu je trebao novac, ali kako se Gullit nije proslavio na klupi "Svraka", tako se i Duncan tamo nije dugo zadržao. Tamo je opet skoro pretukao jednog od suigrača. Alessandra Pistonea. Sve je krenulo od Fergusona koji je Pistoneu na treningu dobacio:
'Pistone, prestani gubiti lopte.' Pistone mu je odbrusio: 'Odj...bi, Dunc.' Nakon treninga Škot je nogom otvorio vrata.
'Ti, van!' zagalamio je, a Pistone je počeo plakati: 'Nemoj Dunc, nemoj...'"
"Ferguson ga je još jednom pozvao van i zaprijetio mu da će ga prebiti ako ne izađe, a Pistone je doslovno plakao i preklinjao za život. Dunc mu je onda rekao: 'Dobro, ovog puta ti opraštam. Ali ako mi još jednom kažeš da odje..m, otvorit ću ti lubanju.'
Davio igrača Wigana
U ljeto 2000. godine se vratio u Everton, gdje će ostati još šest sezona, zaključiti svoju karijeru. Usprkos ozljedama koje su ga usporavale, Ferguson je i dalje imao veliki utjecaj kako u svlačionici, tako i na terenu kao vođa. Osam crvenih kartona je dobio u karijeri, taj osmi je stigao u susretu protiv Wigana. U jednoj gužvi je udario šakom u stomak Paula Scharnera. Paulov suigrač Jimmy Bullard se želio pokazati kao pravi m...onja, pa je stao na crtu Duncanu. Ili je barem mislio dobacujući mu: "Vidimo se u tunelu, Dunc."
Što mislite da je napravio Dunc? Ništa. Skinuo je dres i pričekao kraj utakmice. Jimmy je znao da nema izlaza. Pozdravljao je publiku i koje više nije bilo na tribinama, a onda je morao u svlačionicu. Ferguson ga je pričekao, uhvatio za vrat, skoro udavio. Nitko od igrača Wigana nije smio prići. Ferguson je zadnju utakmicu u karijeri odigrao 7. svibnja 2006. godine. Zabio je west Bromwichu za 2-2.
Pretukao provalnike
Kako je bio neustrašiv na terenu, takav je bio i van. Kao rijetko koji igrač se dva puta obračunao s provalnicima u njegovu kuću. Jednog je toliko pretukao da je ovaj prije prije zatvora tri dana boravio u bolnici. Drugi put je opet morao raditi reanimaciju provalnika, jer je ga skoro istukao do smrti.
Živio je malo u Španjolskoj, na Mallorci, kasnije će se vratiti u svoj Everton, gdje je bio pomoćni trener. Surađivao je s Ancelottijem koji ga pozvao u Real. Duncan je ostao nadajući se pravoj prilici. Dobio je, ali samo kao prelazno riješenje nakon otkaza Beniteza. I to je bilo sve.
Kao trener je nastavio u Forest Green Roversima, odnosno škotskom Invernessu. I danas nakon godina u kojima je Everton trošio novac daveći se u svojim problemima i skromnim sezonama na rubu provalije, navijači će reći kako je Ferguson pokazao strast prema klubu koja je nažalost nedostajala mnogim plaćenicima koji su u posljednje vrijeme nosili dres.
Gledati ga u derbiju kako baca Paula Incea na zemlju, kako davi Jasona McAteera je za navijače Evertona bilo nešto iznad. Devedesetih je Duncan igrao sedam puta protiv Liverpoola i nikada nije bio na strani gubitnika.
Odmarao se uz golubove
Zato nakon svega izgleda pomalo nestvarno da se Duncan Ferguson imao poseban hobi. Postao je ljubitelj golubova pismonoša još tijekom djetinjstva.
Imao je 3200 golubova u jednom posebnom kompleksu, smještaj za svakog goluba bio je luksuzan, a Duncan je uložio preko 1000 funti po golubu. Međutim, buka iz ovog utočišta za ptice dovela je do pritužbi susjeda lokalnom vijeću. Pokrenut je bio i postupak.
Duncan je uložio dodatnih 121,500 funti za postavljanje zvučne izolacije u svaki kavez za golubove i kroz cijeli kompleks za ptice. Pokazujući daljnju dobru volju, dobrovoljno je nadoknadio štetu svojim susjedima ponudivši više novca nego nego što su tražili na sudu kao odštetu.
"Uvijek sam volio golubove, nosio sam ih sam sobom iz Škotske u Everton, u Newcastle. Oni su bili moj hobi, dok nisam postao trener. Kasnije više nisam imao vremena za njih".
