Otišao je posljednji iz "Svetog trojstva". Law, Charlton, Best. Škot, Englez, Sjeverni Irac. Kako se obično kaže, tada i nikada više. Denis Law, najbolje što je ikada otočki nogomet dao. Kralj. Jeste kasnije i Eric Cantona postao The King, ali je Law bio nešto drugo. Ona klasična umjetnost.
"Nikada nisam vidio igrača koji je brže razmišljao. Nekoliko sekundi prije svih. Imao je nevjerojatan odraz, nevjerojatnu preciznost, snagu u udarcu. Nogom, glavom. Njegov prolaz bio je besprijekoran. Njegovi driblinzi, to je bilo nešto posebno. Bio je jedan od najnesebičnijih igrača koje sam vidio", napisao je Matt Busby.
Navijači su obožavali škotskog napadača. Kombinacijom brzine, agresije i karizme. Prvi se okrenuo navijačima i pozdravio ih nakon ovacija. Zato i jeste postao "Kralj". Imao je eleganciju, karizmu i hrabrost.
"Moj heroj", rekao je Sir Alex Ferguson.
Strabizam (razrokost ili heterotropija) je poremećaj položaja očiju, koji dovodi do otklona od normalne usklađenosti pokreta očiju (pokrete jednog oka drugo oko paralelno ne prati). Kao dječak, Denis se nije mogao fokusirati na na objekte ispred sebe. Klinac s debelim naočarima, zvali su ga Cockeye. Na terenu bi svjedoci tvrde zatvorio jedno oko kako bi lakše mogao igrati.
Tko će uzeti malog mršavog...
Prve kopačke je dobio sa 16 godina. U njegovoj gimnaziji u Aberdeenu rugby je bio prva i jedina opcija. Huddersfieldov menadžer, Andy Beattie, također je bio iz Aberdeena i koristio je svog brata za traženje talenta. Archie Beattie je identificirao 14-godišnjeg Lawa kao "vruću robu", a ostalo je povijest.
Nitko se nije želio kockati. S tim nekim malim mršavim "ćoravim" Škotom. Huddersfield jeste. Bill Shankly ga je uzeo pod svoje, klub je platio operaciju, Lo kako su ga zvali je dobio na snazi. Pet godina kasnije Denis potpisuje za Manchester City, transfer je u tom trenutku težak 55.000 funti. Ostao je jednu sezonu i postigao 21 gol u 44 utakmice. Jedna sezona, pa Torino.
U Italiji nogomet bez radosti
Denis je stavio svoj potpis, zajedno sa Škotom Joeom Bakerom rođenim u Engleskoj, postao je igrač Torina što je bilo iznenađujuće za momka koji ima 21 godinu u tom trenutku. Zastrašujuće. Ali nakon što je Velšanin John Charles došao u Juventus i ostali klubovi iz Italije su počeli da gledaju malo "preko kanala". Gerry Hitchens ide u Inter, Jimmy Greaves u Milan.
Na prvi pogled, Law se prilično dobro snašao na terenu. Deset golova u 27 ligaških utakmica bio je sasvim pristojan učinak, ali jednostavno takav nogomet koji se igrao u Italiji, Denisu nije odgovarao. Uz to, Baker i Law su doživjeli prometnu, Baker je slomio nos, jagodicu i vilicu i trebalo je mjesecima da se oporavi. Za Denisa je to bio nogomet bez radosti.
City, Torino, pa tek onda Manchester United
U Italiji nije izdržao. Tamošnja scena bila previše klaustrofobična za tako slobodan duh. Protivnički igrači su ga se bojali, a kada se nekoga bojite na terenu onda je najbolja da ga zaustavljate na najgrublji mogući način. Law "nije imao zraka" u Torinu, tražio je pod svaku cijenu da se vrati kući. I da. Napisali smo negdje kako povijest počela ono trenutka kada je došao na kolodvor u Huddersfieldu. Može se uzeti tako, ali ona prava nogometna ustvari je krenula od dolaska na Old Trafford.
"Sjećam se onog njegovog osmijeha, pomalo stidljivog, nekako sa strane, koji će mi ostati prepoznatljiv svih tih godina", pričao je Bobby Charlton.
Ostao bez finala na Wembleyu
Tih 60-ih godina Law je bio jedan od najcjenjenijih igrača na planeti. I jedan od najštovanijih u svojoj domovini. Odigrao je toliko velikih utakmica, ali je propustio najveću za Manchester United. Onu u finalu Kupa prvaka. Ležao je u bolnici, operirao je koljeno. Busby je stigao do njegovog kreveta dan poslije s trofejem. Law se oporavio, postigao je 30 u 45 utakmica u sezoni 1968-69.
Nakon 11 sezona u crvenom, u kojima je postigao 237 golova u 404 nastupa, čime je postao treći strijelac kluba svih vremena iza Waynea Rooneyja i Charltona, Law je odlučio da se vrati u City.
Gol Unitedu, petom
Law je najbolje rečeno platio ceh silnim turbulencijama u Unitedu. Slavni Manchester United se borio za opstanak u sezoni 73/74. Grčevito. Trebala im je pobjeda protiv Cityja i poraz Birmingham od Norwich Cityja. Malo manje od 57.000 gledatelja je tog 27. travnja svjedočilo jednoj od najvažnijih utakmica u povijesti Old Trafforda. Kod 0:0 je Law zabio gol. Osam minuta prije kraja.
Tako važan, tako težak, ali na terenu je to izgledalo tako lagano. Elegantno. Petom. United je ispao, ali će svi danas reći puno ranije prije te utakmice, gledatelji su utrčali na teren, Law nije podizao pogled na putu prema svlačionici.
"Samo sam se osjećao depresivno, kao da nisam bio ja. Nakon 19 godina truda, utakmica, golova evo jednog za koji sam skoro poželio da nisam zabio. Bio sam neutješan. Nisam želio da se to dogodi," govorio je Law godina kasnije. Netko će reći to je bila posljednja utakmica Law. Nije.
Poslije svjetskog kraj
Law je odigrao dvije utakmice za Manchester City u sezoni 1974./75., na predsezonskom turniru Texaco Cupa, postigavši posljednji gol u karijeri u utakmici protiv Sheffield Uniteda na Bramall Laneu 6. kolovoza 1974. Njegova posljednja profesionalna utakmica bila je 2-1 pobjeda protiv Oldham Athletica na Maine Roadu 10. kolovoza 1974.
Prije toga je sa Škotskom igrao na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj. Protiv Zaira. Škoti pamte ipak neku drugu godinu i neku drugu utakmicu. Onu protiv Engleske na Wembleyu 1967. godine. Protiv svjetskih prvaka. Law je dao jedan, Škoti su slavili 3:2. Oni su tada postali "svjetski prvaci".
I prije nego što je tog 10. kolovoza, 1974. godine šutnuo posljednju loptu, Law je postao legenda. Jedan od najvećih koji je ikada koračao "Teatrom snova". Prvi "Kralj" Manchestera.
