BiH među najugroženijima: Svijet ulazi u eru starih ljudi i sve manje djece
Svjetska populacija nastavlja rasti, ali iza ukupne brojke krije se potpuno drukčija slika: ljudi žive dulje, smrtnost u dječjoj dobi snažno je smanjena, dok se u sve većem dijelu svijeta rađa premalo djece za jednostavnu obnovu stanovništva.
To nije samo statistički paradoks. Riječ je o demografskoj inerciji koja još desetljećima može stvarati dojam neprekidnog rasta, čak i dok se temelji buduće populacije – broj žena reproduktivne dobi i broj rođene djece – postupno sužavaju.
Prema posljednjim projekcijama Ujedinjenih naroda, svjetska populacija porast će s 8,2 milijarde ljudi iz 2024. na približno 10,3 milijarde sredinom 2080-ih. Nakon toga trebao bi početi blag pad, na oko 10,2 milijarde do kraja stoljeća. Procjena za 2100. već je za 700 milijuna ljudi niža od one koju je UN objavljivao prije samo desetak godina.
Manje djece, ali više živih generacija
Svjetska populacija ne raste zato što se danas rađa više djece nego ikada, nego zato što istodobno živi veći broj generacija.
Napredak medicine, cijepljenja, prehrane, higijene i neonatalne skrbi dramatično je smanjio smrtnost dojenčadi i djece. Sve više ljudi doživi odraslu i stariju dob, pa se stanovništvo zbraja poput vode u spremniku: dotok novih generacija slabi, ali se postojeće generacije znatno sporije ''odlijevaju''.
Očekivani životni vijek na globalnoj razini dosegnuo je 73,3 godine u 2024., što je 8,4 godine više nego 1995. UN procjenjuje da bi do 2054. mogao porasti na 77,4 godine. Do kraja 2050-ih više od polovice svih smrti u svijetu događat će se nakon 80. godine, dok je 1995. takvih bilo samo 17 posto.
Zato treba razlikovati mortalitet, odnosno vjerojatnost umiranja u određenoj dobi, od ukupnog broja umrlih. U starom i brojnom stanovništvu godišnje može umirati više ljudi iako zdravstveni sustav napreduje, a pojedinačni rizik prerane smrti pada. Veći broj umrlih tada nije nužno dokaz pogoršanja zdravlja, nego posljedica činjenice da je više ljudi doživjelo duboku starost.
Plodnost je već pala ispod razine obnove u većini zemalja
Globalna stopa fertiliteta pala je s 3,31 djeteta po ženi 1990. na približno 2,25 u 2024. godini. U više od polovice država i područja ona je već niža od 2,1 djeteta, koliko je približno potrebno da jedna generacija dugoročno zamijeni prethodnu bez useljavanja.
Gotovo petina zemalja nalazi se u kategoriji izrazito niske plodnosti, s manje od 1,4 djeteta po ženi. Među njima su Kina, Italija, Španjolska i Južna Koreja.
Australski reproduktivni biolog R. John Aitken u radu objavljenom 2026. upozorava da je pad prisutan i u državama koje su nekada imale vrlo visoku rodnost. Prema podacima koje navodi, stopa fertiliteta iznosila je oko 1,23 u Španjolskoj i Japanu, 1,21 u Italiji, 1,62 u SAD-u, 0,75 u Južnoj Koreji i samo 0,73 u Hong Kongu. Čak je i Brazil pao na približno 1,6 djeteta po ženi.
To znači da problem više nije ograničen na bogate zapadne države. Pad se bilježi u Latinskoj Americi, istočnoj Aziji, Kini, dijelovima Bliskog istoka, pa čak i u supsaharskoj Africi, premda ondje fertilitet još ostaje znatno viši.
Zašto ljudi odgađaju ili potpuno napuštaju roditeljstvo?
Razlozi nisu jednostavni niti ih je moguće svesti samo na emancipaciju žena, sekularizaciju ili promjenu osobnih vrijednosti.
Obrazovanje, dostupna kontracepcija i veća autonomija omogućili su ženama da samostalnije odlučuju o vremenu i broju djece. To je jedan od najvećih društvenih napredaka modernog doba, ali gospodarstvo i institucije nisu se dovoljno brzo prilagodili činjenici da se razdoblje obrazovanja i profesionalnog osamostaljenja sve više preklapa s biološki najpovoljnijim godinama za roditeljstvo.
Prvo dijete zato se dobiva sve kasnije. Istodobno rastu cijene stanova, troškovi skrbi i obrazovanja, nesigurnost zaposlenja te očekivanja o tome što znači biti ''dobar roditelj''. OECD navodi da su pad fertiliteta potaknuli otežano usklađivanje posla i obitelji, nedostupno stanovanje, kasniji ulazak na tržište rada i promijenjeni stavovi prema roditeljstvu. OECD
Problem, dakle, nije u tome što žene rade ili studiraju, nego u sustavima koji od mladih ljudi traže da najprije završe dugotrajno obrazovanje, pronađu siguran posao i kupe preskup stan, a zatim očekuju da bez dovoljne pomoći osnuju obitelj prije nego što se biološki prozor počne zatvarati.
SAD, Kanada, Australija i brojne europske zemlje godinama ublažavaju nedostatak radne snage useljavanjem. U 2024. godini oko 304 milijuna ljudi živjelo je izvan zemlje rođenja, gotovo dvostruko više nego 1990. godine.
Mlađi doseljenici popunjavaju radna mjesta, plaćaju poreze, troše robu i usluge te pomažu održavanju mirovinskih, zdravstvenih i socijalnih sustava. UN procjenjuje da će migracija do sredine stoljeća biti glavni pokretač rasta stanovništva u više od 50 država.
Ali migracija ne stvara nove ljude na globalnoj razini – ona ih premješta iz mlađih i siromašnijih država u starije i bogatije. Zemlja useljenja dobiva radnike, dok zemlja iz koje odlaze može izgubiti liječnike, inženjere, obrtnike i buduće roditelje.
Velik priljev stanovništva može povećati ukupni BDP i potražnju, ali ako izgradnja stanova, škola i prometne infrastrukture ne prati rast stanovništva, cijene nekretnina i najamnina rastu. Zato porast ukupnog BDP-a ne mora značiti i veći životni standard po stanovniku.
Tvrdnja da useljavanje nužno ruši plaće također je previše pojednostavljena. Učinak ovisi o strukturi tržišta rada, kvalifikacijama doseljenika, dostupnosti stanova, zaštiti radnika i sposobnosti države da ih integrira.
Automatizacija, umjetna inteligencija i robotika mogu ublažiti nedostatak radnika. Strojevi mogu održavati proizvodnju i povećavati produktivnost, ali ne plaćaju porez na dohodak na isti način kao zaposleni, ne osnivaju obitelji i ne stvaraju potrošnju usporedivu s milijunima kućanstava.
Kako je slikovito primijetio Aitken, roboti ne kupuju automobile, uglavnom ih ne zanimaju televizori i zasad se ne razmnožavaju.
Nema jednog rješenja
Međunarodni monetarni fond procjenjuje da bi demografsko starenje, bez odgovarajućih reformi, moglo znatno usporiti globalni gospodarski rast. Manji broj radnika morat će financirati sve veći broj umirovljenika, dok će rashodi za zdravstvo i dugotrajnu skrb rasti.
Pronatalitetne naknade same po sebi uglavnom nisu dovoljne. Potrebni su dostupni stanovi, sigurniji poslovi, vrtići, fleksibilnije radno vrijeme, ravnopravnija podjela roditeljskih obveza i kvalitetno liječenje neplodnosti.
Istodobno će biti potrebno bolje integrirati useljenike, dulje zadržavati zdrave starije osobe na tržištu rada, povećavati produktivnost i prilagođavati mirovinske sustave duljem životnom vijeku.
Svjetska populacija još raste, ali rast više ne znači da je demografska budućnost sigurna. Do kraja 2070-ih ljudi stariji od 65 godina mogli bi prvi put brojčano nadmašiti svu djecu mlađu od 18 godina.
Posebno upozorenje vrijedi za Bosnu i Hercegovinu. UN je svrstava među države koje bi do 2054. mogle pretrpjeti jedan od najvećih relativnih gubitaka stanovništva u svijetu.
Pravo pitanje 21. stoljeća zato možda neće biti koliko ljudi Zemlja može prehraniti, nego kako će društva funkcionirati kada bude sve manje djece i radnika, a sve više ljudi koji žive dugo nakon završetka radnog vijeka.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
-webp.webp)
