Roboti ne kupuju automobile i ne rađaju djecu: Je li svijet već ušao u demografsku zamku?
Dok javnost i dalje raspravlja o prenapučenosti planeta, australski reproduktivni biolog R. John Aitken upozorava na suprotan proces: svijet se približava razdoblju u kojem problem više neće biti previše ljudi, nego premalo djece, radnika i budućih roditelja.
U radu ''Declining global fertility and our future dependence on ART'', objavljenom 2026. u časopisu Reproductive BioMedicine Online, Aitken povezuje pad fertiliteta s odgađanjem roditeljstva, migracijama, rastom cijena nekretnina, automatizacijom i sve većom ovisnošću o medicinski pomognutoj oplodnji. Riječ je o komentarskom radu utemeljenom na njegovu predavanju, a ne o novom kliničkom istraživanju, zbog čega njegove zaključke treba čitati kao stručnu interpretaciju velikog demografskog problema.
Od straha od prenapučenosti do straha od praznih gradova
Aitken svoju analizu počinje podsjećanjem na 1968. godinu, kada je objavljena knjiga ''Population Bomb'' Paula Ehrlicha. U to vrijeme strahovalo se da će rast stanovništva nadmašiti sposobnost planeta da proizvede dovoljno hrane.
Broj ljudi doista je rastao nevjerojatnom brzinom. Čovječanstvu je trebalo sve do 1804. da dosegne prvu milijardu, dok je druga dosegnuta 1927., četvrta 1974., a osma 2022. godine.
Međutim, iza tog rasta dogodila se velika promjena. Napredak medicine i prehrane smanjio je smrtnost, osobito među djecom, dok je broj djece po ženi počeo padati. Svjetska populacija nastavila je rasti jer ljudi žive dulje i jer su brojne generacije istodobno žive, ali se reproduktivna osnova tog rasta postupno sužava.
Prema brojkama koje Aitken navodi za 2025., stopa fertiliteta iznosila je oko 1,23 djeteta po ženi u Španjolskoj i Japanu, 1,21 u Italiji, 1,64 u Australiji, 1,54 u Ujedinjenom Kraljevstvu i 1,62 u SAD-u. Još su dramatičniji Hong Kong s 0,73 i Južna Koreja s 0,75 djeteta po ženi.
Sve su te vrijednosti daleko ispod približno 2,1 djeteta, koliko je potrebno za dugoročnu obnovu stanovništva bez useljavanja.
Migracija prekriva pukotine
Aitken smatra da SAD, Australija i Ujedinjeno Kraljevstvo još ne osjećaju punu težinu vlastitog niskog fertiliteta jer manjak rođenih nadoknađuju useljavanjem.
U tim državama, prema podacima koje iznosi, između deset i trideset posto stanovništva rođeno je u inozemstvu. Doseljeni radnici popunjavaju prazna radna mjesta, plaćaju poreze, troše proizvode i usluge te pomažu financirati zdravstvene, mirovinske i socijalne sustave.
Takav model omogućuje rast stanovništva i gospodarstva iako domaće stanovništvo nema dovoljno djece za vlastitu obnovu. Aitken to slikovito opisuje kao prekrivanje pukotina nastalih zbog niskog fertiliteta.
Ali prema njegovu tumačenju, takav rast ima i drugu stranu. Veći broj ljudi stvara snažniju potražnju za stanovima, dok konkurencija za radna mjesta može pritiskati plaće. Ako država ne gradi dovoljno stanova i infrastrukture, cijene nekretnina rastu, građani se više zadužuju, a banke na temelju skupljih nekretnina mogu odobravati nove kredite.
Tako nastaje krug u kojem rast stanovništva podiže cijene imovine, veća vrijednost imovine potiče novo zaduživanje, a posuđeni novac povećava potrošnju i ukupni BDP.
Aitken postavlja neugodno pitanje: je li dio suvremenog gospodarskog prosperiteta stvarno bogatstvo ili samo privremeni rezultat stalnog rasta stanovništva, cijena nekretnina i duga?
Njegova je teza da bi se privid stabilnosti mogao raspršiti kada broj stanovnika počne padati. Manje ljudi značilo bi slabiju potražnju za stanovima, manje potrošača i poreznih obveznika te teže servisiranje javnog i privatnog duga.
To je jedan od najprovokativnijih dijelova rada, ali i dio koji treba čitati kao autorovu ekonomsku interpretaciju, a ne kao dokaz da migracije uvijek snižavaju plaće ili stvaraju nekretninski balon.
Japan, Kina, Južna Koreja i Tajvan suočavaju se s drukčijom situacijom. Aitken navodi da je u tim društvima udio stanovnika rođenih u inozemstvu manji od dva posto.
Dok zapadne države useljavanjem odgađaju posljedice niskog fertiliteta, istočnoazijska društva ranije osjećaju smanjenje broja stanovnika i radne snage.
Njihov odgovor sve se više temelji na robotizaciji, automatizaciji i umjetnoj inteligenciji. Strojevi mogu zamijeniti dio radnika, povećati produktivnost i održavati tvornice čak i kada nedostaje ljudi.
Ali automatizacija ima granicu koju Aitken sažima jednom upečatljivom mišlju: ''Roboti ne kupuju automobile, televizori ih ne zanimaju i zasad se ne razmnožavaju.''
Drugim riječima, robot može proizvesti automobil, ali ne može zamijeniti obitelj koja ga kupuje. Može raditi u tvornici, ali ne stvara novu generaciju poreznih obveznika, potrošača i roditelja.
Društveni život promijenio se brže od ljudske biologije
Drugi dio Aitkenove analize vraća se prosvjetiteljstvu i ideji da pojedinac ima pravo samostalno odlučivati o vlastitom životu.
Širenje obrazovanja, osobnih sloboda i ravnopravnosti otvorilo je ženama pristup sveučilištima, profesijama i financijskoj neovisnosti. To je, prema njegovoj interpretaciji, postupno pomaknulo roditeljstvo prema kasnijoj životnoj dobi.
Problem nije u obrazovanju niti slobodi izbora, nego u sukobu društvenog i biološkog vremena. Suvremeni čovjek sve kasnije završava školovanje, pronalazi stabilan posao, rješava stambeno pitanje i bira partnera. Biološka sposobnost začeća, međutim, nije se prilagodila novom rasporedu života.
Ljudi zato mogu željeti djecu, ali pokušaje roditeljstva započeti u razdoblju kada je prirodna plodnost već smanjena. Aitken upozorava da odgađanje ne pogađa samo žene. Povećava se i dob očeva, a s njom, prema njegovim navodima, rastu rizici određenih novih genetskih promjena.
Tako demografska kriza postaje spoj osobnog izbora, ekonomskih okolnosti i granica ljudske biologije.
Može li medicinski pomognuta oplodnja nadoknaditi izgubljeno vrijeme?
Aitken očekuje da će medicinski pomognuta oplodnja imati sve važniju ulogu. No upozorava da IVF i druge tehnologije ne mogu biti jedini odgovor na problem koji je istodobno biološki, gospodarski i društveni.
Postupci liječenja neplodnosti mogu pomoći mnogim parovima, ali njihov uspjeh također opada s dobi. Tehnologija može povećati mogućnost trudnoće, ali ne može potpuno zaustaviti starenje jajnih stanica i reproduktivnog sustava.
Autor ide i korak dalje te otvara osjetljivo pitanje može li sve veće oslanjanje na medicinski pomognutu oplodnju omogućiti prenošenje bioloških sklonosti smanjenoj plodnosti na sljedeće generacije. Riječ je o kontroverznoj hipotezi koju Aitken navodi kao mogući dugoročni rizik, a ne o konačno dokazanoj posljedici.
Njegovo upozorenje ipak ostaje jasno: društvo ne bi trebalo mladima poručivati da roditeljstvo mogu neograničeno odgađati jer će medicina poslije riješiti problem.
Demografski pad ne odvija se ravnomjerno. Kada se jedne godine rodi manje djece, neposredni učinak gotovo se i ne primjećuje. Za vrtiće, škole, tržište rada i mirovinske sustave posljedice se pojavljuju godinama ili desetljećima poslije.
Ali kada mala generacija odraste, ona proizvodi još manju generaciju – čak i ako pojedinačno želi više djece. Broj potencijalnih majki i očeva tada je jednostavno manji.
Zbog toga Aitken smatra da je pad stanovništva u državama poput Kine, Japana, Bugarske i Latvije tijekom sljedećih četrdeset ili pedeset godina gotovo nemoguće izbjeći. Migracije mogu usporiti proces, a medicinski pomognuta oplodnja pomoći dijelu parova, ali nijedno od toga samo ne vraća izgubljene generacije.
Problem koji traje dulje od političkog mandata
Najveća opasnost, prema Aitkenu, jest to što se demografske promjene odvijaju mnogo sporije od političkih ciklusa.
Vlada može povećati naknade za novorođene i predstaviti ih kao demografsku politiku. Međutim, rezultat se ne mjeri na sljedećim izborima, nego dvadeset ili trideset godina poslije, kada današnja djeca postanu radnici i roditelji.
Aitkenov rad ne nudi jednostavno rješenje. Njegova je glavna poruka da se pad fertiliteta ne može zaustaviti samo novcem, useljavanjem, robotima ili medicinski pomognutom oplodnjom.
Svaka od tih mjera može ublažiti jedan dio problema. Nijedna ne može sama nadomjestiti činjenicu da se rađa sve manje djece, da se roditeljstvo odgađa te da svaka sljedeća generacija u velikom broju država postaje manja od prethodne.
Čovječanstvo se stoljećima prilagođavalo rastu. Aitken sada upozorava da će se morati naučiti živjeti s mogućnošću dugotrajnog pada – i to u gospodarskom sustavu koji je gotovo u cijelosti izgrađen na očekivanju da će sutra biti više radnika, potrošača i poreznih obveznika nego danas.
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
-webp.webp)
