Ekonomska nesigurnost, osobito u kontekstu stalnih poskupljenja i smanjenog životnog standarda, pokreće niz psiholoških mehanizama koji mogu imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje pojedinaca i cijelog društva.
Trenutačna situacija u BiH nije samo financijski izazov – ona oblikuje i način na koji ljudi percipiraju budućnost, donose odluke i međusobno komuniciraju. Ovo nije samo osobni problem pojedinca – to je društvena kriza mentalnog zdravlja kojoj se moramo ozbiljno posvetiti.
Nepredvidivost ekonomskih uvjeta izaziva kronični stres, stanje u kojem je organizam stalno u režimu "borbe ili bijega" (fight or flight). Kada je mozak neprestano izložen nesigurnosti – hoće li biti dovoljno novca za osnovne potrebe, hoće li poskupjeti hrana, kako platiti račune – dolazi do povećane proizvodnje kortizola, hormona stresa. Dugoročno, ovo može dovesti do anksioznih poremećaja, depresije, iscrpljenosti i socijalne izolacije.
Također, mnogi građani trenutačno prolaze kroz fenomen naučene bespomoćnosti, gdje ponavljani neuspjesi u pokušaju da poboljšaju svoju situaciju vode do odustajanja i osjećaja da nikakva akcija više nema smisla. Ovo stanje je izuzetno opasno jer vodi u apatiju i pasivnost – upravo ono što održava status quo.
Osim individualnog stresa, ekonomska nesigurnost produbljuje sukobe u obiteljima, smanjuje kapacitet za empatiju i povećava rizik od socijalnog povlačenja. Kada ljudi osjećaju financijski pritisak, često dolazi do napetosti u međuljudskim odnosima, što dodatno narušava mentalno zdravlje i slabi društvenu povezanost.
U vremenima krize, ključni faktor očuvanja mentalnog zdravlja je osjećaj zajedništva i kolektivne odgovornosti. Psihološka istraživanja pokazuju da aktivno sudjelovanje u zajedničkim akcijama vraća ljudima osjećaj kontrole i moći da mijenjaju stvari. Kada pojedinac osjeti da nije sam u borbi, smanjuje se osjećaj izolacije, a raste otpornost na stres.
Ovo nije samo pitanje ekonomije – ovo je pitanje dostojanstva, mentalnog zdravlja i društvene solidarnosti. Ako ne osvijestimo ove procese, riskiramo normalizaciju neizdrživih životnih uvjeta i dopuštamo da se osjećaj bespomoćnosti pretvori u trajnu apatiju. Zato je važno ne samo razgovarati o problemima, već i djelovati zajedno, podržavati jedni druge i jasno iskazati zahtjeve za bolje životne uvjete.
Mentalno zdravlje nije individualna, već kolektivna odgovornost. Vrijeme je da pokažemo da se društvena promjena događa kada se ujedinimo – ne samo zbog ekonomske pravde, već i zbog očuvanja mentalne dobrobiti svih nas.
