Dana 16. svibnja 1975. godine uspela se na vrh najviše planine na svijetu prva žena – Junko Tabei iz Japana. Bilo joj je 35 godina i imala je već znatno iskustvo u penjanju.
Osvojila je prethodno između ostalog planinu Fuji u Japanu i Matterhorn u Alpama. Na Everest je krenula kao dio 15-člane isključivo ženske ekspedicije, financirane od japanskih novina i televizije.
Tih 15 žena odabrano je između stotina prijavljenih kandidatkinja. Krenule su na uspon uz pratnju 9 lokalnih šerpa, istim putem kojim je išao sir Edmund Hillary kad je kao prvi čovjek osvojio Mount Everest 1953. godine.
Ženska ekspedicija nije prošla bez nesreće. Na visini od 6.300 metara njihov je logor zatrpala lavina.
Junko Tabei ostala je bez svijesti zatrpana pod snijegom, sve dok je nisu otkopali šerpe. Dvanaest dana kasnije postala je prva iz ekspedicije koja se uspela na vrh.
Junko Istibashi rođena je 1939. godine kao peto od ukupno sedmero djece u obitelji koja je živjela u poljoprivrednom gradiću Miharu nedaleko Fukushime.
Za planinarstvo se zainteresirala već u ranoj dobi: s 10 godina išla je s razredom na izlet u Nacionalni park Nikko i nakon toga se zaljubila u planine.
Zbog siromaštva i oskudice morala se posvetiti obrazovanju kako bi kasnije lakše pronašla posao. Studirala je englesku i američku književnost na Ženskom sveučilištu Showa u Tokyju.
Po završetku studija 1962. godine, pridružila se planinarskoj grupi kako bi pronašla partnere/ice i prilike za planinarske izlete. Međutim, u tim grupama većina članova bili su muškarci, koji su Junkin entuzijazam (pogrešno) protumačili kao želju da pronađe supruga, a ne da istražuje prirodu.
No, Junko nije dopustila da je ovakvi konzervativni stavovi zaustave. Nastavila je planinariti, a kako bi si mogla priuštiti ovaj relativno skupocjeni hobi naporno je radila kao urednica jednog znanstvenog časopisa te povremeno davala satove klavira i instrukcije iz engleskog.
Do sredine 1960-ih osvojila je sve najviše vrhove u Japanu, uključujući Fuji.
Tijekom opasnog uspona na planinu Tanigawa, upoznala je svog budućeg muža, također planinara, Masanobua Tabeia.
Junkina majka nije odobravala njihov brak jer Masanobu nije završio fakultet, no Junko je bila sretna jer je pronašla nekoga s kime može dijeliti svoju strast za prirodom.
Godine 1969. osnovala je planinarski klub za žene Joshi-Tohan, čiji je moto glasio “Hajdemo same na ekspediciju u inozemstvo!”
U to vrijeme u Japanu smatralo se da je ženino mjesto u kućanstvu, a čak i u poslovnoj sferi žene su radile uglavnom kao tajnice ili pomoćnice. Zbog takvih stavova ženski planinarski klub često je bio izložen kritikama i porugama i teško je pronalazio sponzore.
Neopterećena konvencijama i posvećena ostvarenju svojih snova, Junko je vodila članice svog kluba na niz ekspedicija, uključujući prvi ženski uspon na Annapurnu III u Nepalu.
Nakon Annapurne, ženski klub je više puta od nepalske vlade tražio dozvolu za uspon na Mount Everest, no zbog vrlo ograničenog broja dozvola, ali i poteškoća u pronalaženju sponzora morale su čekati pet godina.
Svi su im govorili da žene ne mogu ići same na Everest. Grupa, koju je predvodila Eiko Hisano, konačno je krenula na ekspediciju u proljeće 1975. godine.
