Graditelji kineskih zidina prije više od 600 godina u svoju žbuku dodavali – ljepljivu rižu. Ova "kulinarska tehnologija" pokazala se izdržljivijom od mnogih današnjih materijala i još uvijek prkosi zubu vremena.
Kada razmišljamo o gradnji utvrda i zidina, prvo što nam pada na pamet su kamen, cigla i cement. No, tijekom dinastije Ming, kineski inženjeri su došli na genijalnu ideju – pomiješati vapno s kašastom smjesom ljepljive riže. Ta mješavina nije bila slučajna – pokazalo se da rižin škrob djeluje kao prirodno vezivo koje jača strukturu i sprječava pucanje.
Zidovi građeni ovom tehnikom pokazali su izuzetnu otpornost na potrese i vremenske uvjete, a neka od tih djela stoje netaknuta i danas.
U 21. stoljeću, kineski i američki znanstvenici analizirali su uzorke starog morta i otkrili da upravo smjesa vapna i riže tvori poseban spoj nazvan kalcijev karbonat, koji s vremenom postaje tvrd poput kamena. Nevjerojatno, ali upravo ta riža pridonijela je dugovječnosti zdanja koje se prostire tisućama kilometara.
Zanimljivo je da rižina žbuka nije korištena samo za Veliki kineski zid, već i za hramove, palače i grobnice diljem Kine. Arhitektonski stil koji je zahvaljivao svojoj čvrstoći upravo riži postao je simbol inovativnosti drevne kineske civilizacije.
U eri moderne tehnologije, starinski recepti ponovno dobivaju na cijeni. Ekološki osviješteni arhitekti sve više proučavaju drevne metode gradnje koje koriste prirodne materijale. Rižina žbuka danas se smatra održivom i otpornom alternativom modernim kemikalijama u građevinarstvu.
Možda nikada ne biste pomislili da tanjur riže može držati tisuće tona kamenja, ali drevna kineska mudrost pokazuje da je upravo jednostavnost često najgenijalnije rješenje. Idući put kad budete jeli rižu, sjetite se možda jedete isti sastojak koji je sačuvao jedan od najvećih svjetskih spomenika kroz stoljeća.
