Prije 40 godina umro je čovjek koji je spasio više Židova i od Schindlera

Ako je Oskar Schindler ime koje se danas prepoznaje u gotovo cijelom svijetu zbog spašavanja Židova u vrijeme holokausta, onda je Chiune Sugihara onaj drugi, manje poznati, ali jednako hrabri pravednik među narodima.

Nijemac Schindler u svojim je tvornicama zapošljavao Židove i tako ih spašavao od sigurne smrti, a ujedno je potplaćivao naciste ne bi li svrnuli pogled od njegovih zaposlenika. Računa se da je spasio oko 1200 života.

Japanac Chiune Sugihara, junak ovog članka, nije se proslavio kao Schindler, no spasio je više Židova od njega i za svoj postupak je bio kažnjen od strane japanske vlade.

Trebao biti liječnik, a postao diplomat

Chiune Sugihara oduvijek je bio prkosnog karaktera. Imao je snažan osjećaj za pravdu i nije želi raditi ono što nije bilo u skladu s njegovim načelima ili željama. Tako je u mladosti razočarao oca kada je odbio postati liječnik te se odlučio za diplomaciju.

U jesen 1939. godine nakon što su nacisti ušli u Poljsku japanska vlada ga je posla u Kaunas u Litvi – ne bi li tamo osnovali konzulat. Njegov je zadatak velikim dijelom bio špijunski, jer je trebao na ovom graničnom terenu dobiti sliku onoga što se u blizini događalo i s njemačke i sovjetske strane.

Litva je bila slobodna tijekom deset mjeseci Drugog svjetskog rata, i postala jekratkotrajno utočište za sve one koji su bježali od Sovjeta, i nacista.

Kako pomoći izbjeglicama?

Sve se promijenilo 15. lipnja 1941. kada je Sovjetski Savez napao Litvu. Sugihara je kasnije u svojim sjećanjima zabilježio da je tog dana pogledao kroz prozor i uočio masu ljudi koja se okupljala ispred zgrade japanskog konzulata.

On je imao položaj vice konzula (pomoćni konzul). Bile su to židovske izbjeglice iz Poljske, ali i Litve koje su željele pobjeći i od nacista i od Sovjeta. Izbjeglice su tražile tranzitne vize za Japan. Sugihara nije znao što da čini s tim ljudima, pa je u više navrata kontaktirao Tokio. Svaki puta je dobio neumoljiv odgovor.

To je značilo da mu nije bilo dopušteno izdavati vize za one koji za to nemaju preduvjete. U osnovi jako je mali broj ljudi mogao računati na dobivanje spasonosne vize.

Teški pregovori sa sovjetima

No Sughirina prkosna narav je odlučila reći tome ne. Znao je da će biti kažnjen ako ne postupi prema naputcima vlade, no ipak je odlučio staviti sve na kocku i napraviti po svome. Tako je zadnjih nekoliko tjedana u konzulatu provodio dane potpisujući propusnice.

To je trajalo do 4. rujna 1941. kada je morao napustiti Litvu. Prema poznatim podacima ispisao je svojom rukom 2139 tranzitnih viza, što je utvrđeno prema nađenoj dokumentaciji u japanskim arhivima Ministarstva vanjskih poslova. U filmu koji je snimljen prema njegovom životu ta se brojka popela na 6000.

Međutim, ovaj čovjek nije samo izdavao vize bez suglasnosti svoje vlade već se cjenkao sa Staljinom kako bi im osigurao siguran put preko Sovjetskog Saveza do Japana. Kako je tečno govorio ruski mogao je sam ući u pregovore bez posrednika, a zahvaljujući svojim diplomatskim vještinama u zamijenu za određeni novčani iznos uspio je potkupiti i Staljina.

Izbjeglice su počele stizati u Japan u srpnju 1941. godine. Putovale su preko Sovjetskog Saveza do Vladivostoka, a zatim brodom do Kobea u Japanu, gdje je postojala židovska zajednica. Poljski veleposlanik Romer u Japanu im je pomogao da dobiju izlazne vize za druge zemlje poput Kanade, Australije, Novog Zelanda.

Pravednik među narodima

Nakon što je morao napustiti Litvu obavljao je diplomatske dužnosti u istočnoj Europi. Put ga je doveo kasnije i do Rumunjske u kojoj je dočekao kraj rata, a tu su ga uhitili Sovjeti. Završio je u zatvoreničkom logoru gdje je bio zatočen 18 mjeseci.

Po izlasku iz logora se vratio kući gdje je dobio otkaz zbog incidenta u Litvi. Nakon toga se našao pred problemom kako dalje, pa je prihvaćao razno razne poslove ne bi li preživio.

Uglavnom je radio kao trgovac, a u kasnim 60-im prošlog stoljeća otkrio ga je jedan od primatelja njegove vize koji je u međuvremenu postao izraelski diplomat, zbog čega ga je izraelski memorijalni centar Yad Vashem proglasio Pravednikom među narodima.

U pitanju je odlikovanje koje se dodjeljuje onima koji su riskirali svoje živote kako bi pomogli Židovima tijekom holokausta. Kada su ga ispitivali zašto je učinio to što je učinio u Litivi, rekao je da za pojašnjenje nema nema velikih riječi osim jednostavnog osjećaja suosjećanja prema očajnim ljudima.

Njegov najmlađi sin Nobuki je još živ i živi u Antwerpenu u Belgiji. On je tako izjavio: "Moj otac ne bi volio da se oko njega stvaraju mitovi. Bio je običan čovjek koji je učinio ono što je smatrao ispravnim."

Ovaj plemeniti i prkosni čovjek živio je i umro u tišini te je preminuo u dobi od 86 godina, na današnji dan prije 40 godina, 31. srpnja 1986. u Kamakuri. (Izvor: Povijest.hr)