Kako je nastao izraz "džaba"? Krive su kavedžije i veselje u kući

U Glasniku Zemaljskog muzeja od 01.04.1893. godine objavljen je zapis Ivana Zovka o osebujnom bosanskom običaju poznatom pod nazivom "džaba", koji se ponajprije susretao u kasabama i manjim mjestima, gdje se stariji običaji duže zadržavaju.

Običaj "džaba" vezan je uz kavedžije i njihove stalne mušterije koje se svakodnevno služe crnom kavom. Kada bi se u nekoj kući ili obitelji dogodilo značajno veselje – poput ženidbe ili rođenja djeteta – kavedžija bi obišao svoje mušterije noseći veliki ibrik kave te svakome nalijevao šalicu, uz glasno uzvikivanje: "džaba! džaba!"

Neki od mušterija imali su vlastite fildžane, koje bi pružali kavedžiji, a on bi ih redom posluživao, obilazeći čitavu svoju mušterijsku mrežu uz stalno ponavljanje uzvika "džaba".

Na upit zašto se kava dijeli bez naplate, kavedžija bi odgovarao da je razlog veselje u kući – ženidba, rođenje djeteta ili sličan događaj. Iako se činilo da je riječ o besplatnom posluživanju, uobičajeno je bilo da bi se kavedžija kasnije okoristio darom ili bakšišem od domaćina kojem je veselje bilo posvećeno.

Autor dalje bilježi i predaju o podrijetlu običaja, koja ga ne povezuje isključivo s narodnim tradicijama. Prema toj priči, prvi koji je počeo pripremati mljevenu i prženu kavu bio je Sehi Sazilija, koji je uveo novi način pripreme napitka kakav ranije nije bio poznat – kava se dotad uglavnom kuhala od cijelih zrna.

Sehi Sazilija imao je kćerku po imenu "Džaba", a prema predaji upravo je ona, gledajući pripremu kave, izrekla da će, ako kava "pokipi", njezina slava otići po cijelom svijetu. Tako se, prema toj narodnoj priči, proširila i sama kava, ali i naziv običaja.