U subotu, 25. siječnja 2025., na mail redakcije zaprimili smo kratak članak o Sarajevskoj deklaraciji o hrvatskom jeziku koji nam je dostavio Mile Pešorda, te smo isti i objavili.
Istog dana, nakon objave Pešordinog članka, zaprimili smo i drugi mail od člana obitelji nedavno preminulog pjesnika i akademika Veselka Koromana, u kojem je, pored toga što je navedena netočnost pojedinih činjenica u Pešordinom tekstu, dostavljen i privitak s tekstom Veselka Koromana iz 10. ožujka 2001. koji u drugačijem narativu od Pešordinog predstavlja povijest nastanka Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku.
U nastavku Koromanov tekst (pismo) objavljujemo u cjelosti, izvorno i bez korekcija.
SUDIONIK POVJESNIČARU
Srećko Džaja, zdravo, ako ti je ovo pismo došlo u ruke!
Zamolio me Željko Ivanković (a njega, veli, Dubravko Lovrenović, i još prije toga – ti Lovrenovića!) da za te pronađem jedan primjerak teksta ''Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?'', te da što pripomenem kao živi svjedok i supotpisnik tog, kako su ga novinari tada nazvali, ''Pisma sedmorice''.
Tekst sam pronašao među svojim još nesređenim izrescima iz tiskovina (raznog sadržaja), pa ću ga danas ili sutra, s ovim papirom na kojem ti se javljam, poslati Ivankoviću u Sarajevo, a on će napraviti preslik i proslijediti jedno i drugo tebi u Njemačku.
Pismo je (da ga tako i ja u ovoj prigodi nazovem) objavljeno pod sljedećim naslovima:
1. ''Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?'' – u zagrebačkom Vjesniku, 28. siječnja 1971.
2. ''Uslovi za odgovor Grgi Gamulinu'' (s komentarom Zije Bostandžića) – u beogradskoj Politici, 28. siječnja 1971.
3. ''Izjava grupe sarajevskih književnika'' – u beogradskoj i zagrebačkoj Borbi, 28. siječnja 1971
4.''Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?'' (s komentarom Mugdima Karabega) – u sarajevskom Oslobođenju, 29. siječnja 1971.
U Sarajevu se, dakle, pojavilo dan kasnije nego u druga dva mjesta, a kako su ga prethodnog dana tu odbili, Oslobođenje ga jamačno ne bi ni tiskalo – da nije dospjelo u ruke čitatelja drugdje.
Uslijedili su napadi, etiketiranja, kazne. Digle se na noge 'zdrave snage' i zaredale osude u javnim govorima Partijskih čelnika. Ali rekli su ipak neki među njima, na sjednicama Centralnog komiteta, da nismo digli revoluciju, te da nas ne treba slati na Goli otok – nego izmoriti i onemogućiti pojedinačno na perfidniji način.
Tako se zatim postupalo sa svom sedmoricom potpisnika – na radnom mjestu, u novinama, u javnom životu... Bio si ondje pa i sam se sjećaš ideološkoga bizantskog elektriciteta koji je tada kružio oko tebi možda nešto manje poznatih kulturno-književnih, a u biti (što si kao povjesničar odmah prepoznao) – nacionalnih previranja među hrvatskim piscima u Sarajevu.
Iz samog teksta ''Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?'' se vidi što je bilo izravni povod da ga napišemo. Nije, međutim, u njemu rečeno da je spomenuti glasnogovornik političkih struktura (na Plenumu tadašnjeg Udruženja književnika Bosne i Hercegovine) iskoristio moj optužujući književnopovijesni govor o zanemarenim hrvatskim piscima iz minulih vremena – za još jedan napad na nas upravo na tom mjestu. Da mu se nije ukazala takva zgoda, on to kao Srbin tada vjerojatno ne bi uradio.
Praksa je bila, naime, da pripadnik odgovarajuće nacije (glasno) osudi svog sunarodnjaka... A kako je Pismo nastalo? Vitomir Lukić i ja smo jednog dana dugo razgovarali šećući kroz glavni sarajevski park (tamo i ovamo), a onda sjeli u obližnju gostionicu ''Istra'' (gdje sam počešće navraćao s Makom Dizdarom) i tu ispisali na papir dvanaest svojih uvjeta – nakon ispunjenja kojih bismo mogli odgovoriti Grgi Gamulinu.
Uz naša dva, tekstu smo pridodali iza posljednje rečenice još imena petorice pisaca, za koje smo znali da će se složiti s tim. Lukić je iza toga odnio taj tekst (s oznakama njegova osobnog jezika) u svoj stan i otipkao ga na pisaćem stroju. Na taj način su u objavljenu verziju dospjeli: utisak, prihvatamo, beznadežno, neko, moći da odgovorimo.
Poznato je, hoću reći, da Lukić u to doba još nije besprijekorno vladao hrvatskim jezikom, i da nije prihvaćao oblike bit ću i tko. Njegove do tada objavljene knjige (kao i knjige Anđelka Vuletića, Mirka Marjanovića...) ostvarene su bosanskohercegovačkim umjetnim idiomom, koji ima pretežno odlike srpskog.
Ali, moram te upozoriti Srećko – da su se prije pojave teksta ''Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu?'' dogodile stvari bez kojih teško da bi njega i bilo.
Na moj poticaj sarajevski je časopis Život, 1970., u broju 11–12, objavio dvanaest članaka/rasprava (od isto toliko autora) pod okvirnim naslovom ''Tradicija, teorija i sadašnja praksa u primjeni književnog jezika u Bosni i Hercegovini''. (Još jedan predviđeni, koji je bio obećao meni kao uredniku i Maku Dizdaru kao glavnom i odgovornom uredniku, nije napisao, ili nam ga nije htio predati Anđelko Vuletić).
Među njima našla su se i tri iz pera hrvatskih pisaca. Vitomira Lukića: ''U obranu ijekavske književnosti'', Nikole Martića: ''Graditi ili razgrađivati'' i moj: ''Uvlake gredu – a postole stoje''.
Ukratko, tada se dogodilo da je trideset pet godina poslije završetka Drugoga svjetskog rata netko usred smrtnog muka prvi put na stranicama domaćeg glasila izrekao dotad nezamislive riječi o posvemašnjem zatiranju i progonu hrvatskog jezika u Bosni i Hercegovini, i to riječima utemeljenim na činjenicama i primjerima iz svagdašnje prakse.
Ne znam sjećaš li se konsternacije i općeg juriša uglavnom na nas trojicu mjesecima iza toga. Višekratno su se pojavljivali napadački sastavci u dnevnim listovima onodobnih četiriju jugoslavenskih republika (osim Makedonije i Slovenije), a usmena ocrnjivanja na radiju i televiziji.
Sa mnom je u Oslobođenju vodio polemiku jedan od dvojice iz Srbije pridošlih jezikoslovaca na sarajevskom Filozofskom fakultetu, Svetozar Marković.
Na stranicama beogradskog lista Student (u tri nastavka) okomio se na Maka Dizdara i na mene (dijelom i na Muhameda Filipovića zbog 'bosanskog duha') Vojislav Lubarda.
Više puta je dvobroj Života bio jedna od tema na sjednicama republičkog Centralnog komiteta, gdje je najposlije odlučeno da se napravi nacionalno razvidan popis uposlenih na odgovornim mjestima u Bosni i Hercegovini – za internu uporabu.
Namjera je bila – dokazati da je Hrvata u vrhovima državnih struktura više nego što se moglo zaključiti iz brojnih činjenica razmještenih po mom članku/eseju.
Kad je posao bio dogotovljen, pokazalo se, međutim, da je stanje i gore od onog koje sam, ne znajući ni sam pravo , sugerirao primjerima iz tekućeg života. Zato su ''Informaciju'' odmah stavili pod ključ. Ali ja sam, da ne opisujem kako, ubrzo dobio u ruke njezin preslik, i na temelju njega napisao novi članak/esej u Životu, broj 9, 1971., gdje sam bio odgovorni urednik nakon smrti Maka Dizdara.
Tekst sam naslovio riječima ''U cara Trajana kozje uši'' i otisnuo ga (u rubrici 'Kritička tribina') zajedno s člankom Vitomira Lukića ''Naš jezik i tuđe brige''.
Vidjevši to, jedan je od novopostavljenih urednika, Vojislav Maksimović, za kojeg se tada govorilo da predstavlja umjerenijeg srpskog intelektualca, stvar prijavio državnom tužitelju. Zaredali su sastanci s direktorom nakladnog poduzeća ''Svjetlost'' (pod čijim je patronatom, mojom zaslugom, Život tada bio) i s političarima zaduženim za kulturu.
Meni su nuđene sljedeće alternative: Mogu i dalje ostati odgovorni urednik Časopisa ako iz svog članka izbacim brojčane podatke. Potpišem li pristanak na sporazumno prekidanje radnog odnosa, primat ću, ništa ne radeći, dva puta uvećanu plaću tijekom tri iduće godine.
Ne prihvatim li ni prvo ni drugo, bit ću raspoređen na korektorsko mjesto s upola manjom plaćom. – Opredijelio sam se za ovo treće rješenje.
Život, kome su još nedostajale samo korice, izašao je nakon svakodnevne vike oko njega po novinama – bez mog i Lukićeva (tadanjoj vlasti uglavnom prihvatljivog) teksta, a ja sam bio smijenjen s mjesta odgovornog urednika.
Obadva teksta poslao sam uskoro zagrebačkom časopisu Kritika, koji je, broj prije njihova izlaska, bio zabranjen.
No, glavni dijelovi iz njih, vjerojatno zaslugom Vlatka Pavletića, objavljeni su u Vjesniku, 16. studenog 1971. I tada su se usmjerili, opet jedino na me, orkestrirani napadi sa svih strana. Samo u novinama njih oko šezdeset.
Spočitavano mi je da manipuliram krivim (i zastarjelim) podatcima, premda sam se doslovno držao onih koje su mi komunistički moćnici u službenoj formi sami ponudili.
Pljuštali su prijeki glasovi, objede, pozivi da me se izbaci iz književničkog društva, da mi bude onemogućeno pojavljivanje u javnim glasilima (što je na dulje vrijeme i ostvareno).
Političari i njihovi eksponenti bili su, međutim, zaprepašteni kad se u zagrebačkom Hrvatskom tjedniku, 19. studenog pojavio tekst potpisan inicijalima N. N., pod naslovom ''Nacionalne strukture u Bosni i Hercegovini ('Informacija' SSRN BiH)''.
Priređivač tog teksta je bio Bruno Bušić, koji je sredinom 1971. došao k meni u Visoko, gdje sam još predavao književnost i filozofiju na mjesnoj gimnaziji, i od mene dobio preslik ''Informacije''. No buka je ipak potrajala. Odustali su, doduše, od nakane da me strpaju u zatvor, ali samo zato da od jednog Hrvata ne bi napravili mučenika.
Ne znajući za to, u Novoj ulici u Sarajevu ja sam noćima očekivao nepozvane posjetitelje. Spreman na sve. I kad bi me, Srećko, sada upitao kakvi su učinci toga što je proisteklo iz mog i pera mojih sumišljenika, možda bi bilo najbolje da te podsjetim na snježnu grudu koja se kotrlja niz obronak s planinskog vrha.
Komunisti su govorili da samo lavina nešto može, a bojali su se na smrt snježne grude. Zato meni osobno nije žao što sam u tim godinama trošio vrijeme i na neknjiževne stvari.
U Radišićima, uz pozdrav, 10. ožujka 2001.
Veselko Koroman
