Prije 150 godina rođen je Thomas Mann, jedan od najznačajnijih europskih književnika

Njemački književni nobelovac Thomas Mann rođen je na današnji dan prije 150 godina, 6. lipnja 1875. u Lübecku.

Ovaj prozaik, esejist i kritičar, jedan od najznačajnijih njemačkih autora XX. stoljeća, snažno je utjecao na njemačku, ali i sveukupnu europsku književnost.

Nakon uspjeha prve zbirke novela Mali gospodin Friedemann (Der kleine Herr Friedemann, 1898), od izdavača Samuela Fischera dobio je ugovor za roman, pa je u 25. godini objavio romansiranu kroniku propasti patricijske obitelji pod naslovom Buddenbrookovi (Buddenbrooks, I–II, 1901), jedan od najznačajnijih njemačkih proznih ostvaraja.

Kada je Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj, Mann je emigrirao u Švicarsku, pa u SAD, a 1952. se vratio u Švicarsku. Bio je oštar kritičar fašizma, koji je u emigraciji u govorima i esejima osuđivao kao nasilan i moralno iskvaren režim, a svojim se djelima iskazivao kao predstavnik istinskog europskoga građanskoga humanizma.

Od prvog romana Buddenbrookovi Mann analizira propadanje građanskih tradicija u Europi potkraj XIX. st. polazeći od osnovne teze o otuđenju umjetnika od društva, te prikazuje problematiku umjetnika koji više ne pripada konzervativnoj građanskoj sredini, no nije ni pripadnik umjetničke boheme.

Unjegovoj najzapaženijoj pripovijetki Smrt u Veneciji (Der Tod in Venedig, 1912) do izražaja dolazi jezična virtuoznost u prikazu erotskih dvojbi umjetnika u koje unosi helenske motive.

U opsežnom romanu Josip i njegova braća (Joseph und seine Brüder, I–IV, 1933–42) obrađuje tradicionalne književne motive, kao i u romanu Doktor Faustus (1947), gdje srednjovjekovni motiv povezuje s temom glazbe i problematikom suvremene njemačke povijesti u izmišljenoj biografiji skladatelja Augusta Leverkühna.

Ostala djela: zbirka pripovjedaka Tristan (1903); novela Nered i rani jadi (Unordnung und frühes Leid, 1926); romani Kraljevska visost (Königliche Hoheit, 1909), Ispovijesti varalice Felixa Krulla (Bekenntnisse des Hochstaplers Felix Krull, 1922. i 1954), Lotta u Weimaru (Lotte in Weimar, 1939), Izabranik (Der Erwählte, 1951); eseji Govor i odgovor (Rede und Antwort, 1922), O njemačkoj republici (Von deutscher Republik, 1923), Pokušaji (Bemühungen, 1925), Plemstvo duha (Adel des Geistes, 1945); govor Njemačka i Nijemci (Deutschland und die Deutschen, 1947); proza Staro i novo (Altes und Neues, 1953), Posljednja žetva (Nachlese, 1956).

Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1929. godine.

OPŠIRNIJE