Na današnji dan prije 220 godina, 9. svibnja 1805. umro je u Weimaru veliki njemački književnik Friedrich Schiller.
Rođen je 10. studenoga 1759. u Marbachu, a i prije svoje smrti slovio je, pored Goethea, za najznačajnijeg predstavnika weimarske klasike.
Johann Christoph Friedrich von Schiller rano je osjetio sva obilježja vojničkog poziva jer mu je otac bio vojnim vrbovnikom.
Živi potom s obitelji, koja mu usađuje duboka religiozna shvaćenja, ponajprije u sjedištu wurtemberškoga vojvode Karla Eugena, gdje upoznaje sve značajke dvorsko-vojničkog apsolutizma.
Godine 1773. prisiljava ga vojvoda, kao sina časnika, na upis u Vojnu školu u Stuttgartu gdje je proveo osam godina kao vojni pitomac, primoran da umjesto prava i teologije, što je želio, studira vojno liječništvo. U akademiji je mladi Schiller ipak čitao mnoge dramatičare, filozofe i teologe te je uz medicinu učio i druge znanosti.
Nezadovoljan službom jer nije mogao podnijeti vojnu stegu koja je u njem budila duboku potrebu za slobodom, sklonio se u Mannheim, gdje je premijera njegova dramskoga prvijenca Razbojnici (Die Räuber) 1782. doživjela nečuven uspjeh.
Slijedile su godine lutanja i učenja. Boravio je u Leipzigu, Dresdenu i Weimaru. Od 1790. do kraja stoljeća manje se bavio književnim radom jer ga je Sveučilište u Jeni imenovalo izvanrednim profesorom povijesti; pozornost je izazvao nastupnim predavanjem 1789. Što je i zbog čega se proučava opća povijest (Was heißt und zu welchem Ende studiert man Universalgeschichte).
Od 1799. ponovno je živio u Weimaru, gdje je umro od tuberkuloze pluća.
Kod Schillera se već u početku – pod utjecajem J. W. Goethea, W. Shakespearea, J.-J. Rousseaua, G. E. Lessinga i I. Kanta, ali ponajprije zbog specifičnosti njegova vlastita života i zapreka na koje je nailazio – javlja koncepcija o svijetu kao poprištu neprestane borbe suprotnosti, dobra i zla, strasti i dužnosti, individualne težnje i društvene ograničenosti, uvjetovanih vezom i oprjekom između nagonske životinjske i duhovne naravi.
Schillerovu liriku odlikuje posebna patetika (kao izraz suprotnosti i sukoba između beskrajnoga i bezuvjetnoga, prolaznoga i vječnoga, nužnosti i slobode), a ponajviše borba protiv silništva. Slična se obilježja, potpomognuta živom, slikovitom naracijom, nalaze i u baladama (Rukavica – Der Handschuh, 1797; Polikratov prsten – Der Ring des Polykrates, 1798., i dr.).
Međutim, Schiller nije izvoran lirik jer on uglavnom u obliku pjesama predočava svoja filozofska razmišljanja i uvjerenja, što najbolje pokazuje visoka retorika njegovih pjesama kao što su Bogovi Grčke (Die Götter Griechenlands, 1788) i Umjetnici (Die Künstler, 1789) te glasovita poema Pjesma o zvonu (Das Lied von der Glocke, 1798).
U svojim klasičnim dramama sa shakespeareovskim tipom stiha, snagom dramskih oprjeka i dojmljivošću jezika postiže punu mjeru teatarske prezentacije i psihološke snage. Kod Schillera su iznimne, jake osobe nositelji načela slobode, pa i onda kada je to načelo utjelovljeno u cijelom narodu, npr. u drami Wilhelm Tell, posvećenoj slobodoljubivim švicarskim gorštacima.
