Mika Antić, jedan od najautentičnijih pjesnika jugoslavenske književnosti
Na današnji dan prije 40 godina, 24. lipnja 1986. u Novom Sadu je umro Miroslav "Mika" Antić, srpski pjesnik, novinar, redatelj i dječji pisac.
Jedan od najautentičnijih pjesnika jugoslavenske književnosti i jedan od najvećih boema druge polovice 20. stoljeća napisao je mnogo besmrtnih stihova, a sve što je želio bila je jedna odlična biografija.
Podrijetlom je bio iz Bosilegrada (Južna Srbija), odakle se njegov otac doselio u vojvođanski Mokrin, gdje je Antić rođen 14. ožujka 1932. godine.
Njegov otac je bio Bugarin, Antov, a tek na vjenčanju je postao Antić, tako što je uzeo prezime svoje supruge Melanije. Bosilegrad je inače većinski nastanjen Bugarima (više od 75 posto).
U rodnom Mokrinu pohađao je osnovnu školu, a gimnaziju u Kikindi i Pančevu. Studirao je slavistiku (ruski i češki jezik) na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Živio je u Novom Sadu.
Prije negoli je postao poznat bavio se raznim poslovima: bio je mornar, radio u lutkarskom kazalištu, kao pomoćni građevinski radnik. Osim pisanja bavio se slikarstvom, novinarstvom i filmom. Bio je urednik časopisa "Ritam" i "Neven", "Dnevnika" u Beogradu i "Mladog pokolenja" u Novom Sadu.
Odlikovao se eruptivnim temperamentom, koji je izrazio rapsodičnim stihom srodnim poetskom izrazu Miloša Crnjanskoga i Dušana Vasiljeva. Objavio tridesetak knjiga za djecu i odrasle. Veliku popularnost stekao je zbirkom poezije za djecu Plavi čuperak (1965). Kultne su i njegove poetske zbirke Garavi sokak, Besmrtna pesma i Mit o ptici.
Neke od njegovih najpoznatijih ljubavnih pjesama su: Pesma za nas dvoje, Besmrtna pesma, Bosonoga pesma, Usne, Mostovi… Za ta djela dobio je brojna priznanja, kao što su dvije Nevenove nagrade, Nagrada za životno djelo, Goranova nagrada, Zlatna arena, Nagrada Oslobođenja Vojvodine, Orden zasluga za narod i druge.
Njegove pjesme prevođene su na ruski, makedonski, engleski, albanski, turski, mađarski, slovački, češki, francuski, rumunjski, poljski i slovenski jezik.
Snimio 14 dokumentarnih i dva igrana filma (npr. Doručak sa đavolom).
Antić je umro nakon duge bolesti. Uoči smrti, napisao je svoju posljednju želju na ceduljici: Kad me budu iznosili, neka pročitaju Besmrtnu pesmu, a kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira Piro manda korkoro.
Također, napisao je da ne želi da mu itko drži posmrtni govor. Stihovi Besmrtne pesme ostat će upamćeni kao svjedočanstvo besmrtnosti umjetnika kroz njegova djela i kao univerzalni princip života jednog sanjara, boema, izvanrednog pjesnika i čovjeka koji je uspio sačuvati dijete u sebi.
"Ja s Antićem nikada nisam imao posljednji susret. Još se susrećem sa svojim bratom Mikom. Sve što je napisao u životu, ja sam imao, ali sa samo jednom posvetom… tamo stoji „Miroslav Marić Miši Antiću”. Od svih tih knjiga, kod zajedničkog prijatelja se zatekla prva, iz štamparije „Lastavica”, i to „Plavi čuperak”.
To je valjda 60. ili 70. izdanje. Na to sam poznanstvo beskrajno ponosan. Poznavao sam dva čovjeka u bivšoj državi koja su svoje ime i prezime potpisivali jednim i drugim pismom. Ako je ime na latinici, prezime je na ćirilici. Jedan od njih je bio Mika Antić a drugi je Zuko Džumhur", kazao je veliki Antićev prijatelj, pjesnik Milenko Mišo Marić.
