Pod motom "Vlast – uvijek i pod svaku cijenu" lideri takozvanih nacionalnih stranaka u BiH skoro uvijek rade na štetu naroda kojeg predstavljaju kako bi osigurali što lakši dolazak i ostanak na vlasti.
Kako bi što dobili što živopisniju sliku o željama za bezuvjetnom vlašću otiđimo južno do Južnoafričke Republike. Na današnji dan prije 23 godine, borac protiv aparthejda Nelson Mandela je izašao iz zatvora nakon 27 godina robije. Izlazak čiča Nelsona iz kolibe je obilježio kraj aparthejda koji je trajao još od burskih vremena, a JAR je 1990. učinila prvi korak u preuzimanju civilizacijskih tekovina.
Iste godine kad Mandela izlazi iz zatvora, nešto sjevernije u tadašnjoj Jugoslaviji počinju demokratske promjene koje će vrlo brzo rezultirati i onim demografskim. Termini poput humanog i nehumanog preseljenja radi popravljanja nacionalne slike određenog područja su doveli do administrativnog uređenja kakvog danas imamo u BiH.
U Mostaru čiji je Centar za mir dodijelio priznanje Nelsonu Mandeli za svoju borbu protiv aparthejda, formirala su se geta za nove stanovnike, pa tako danas imamo Soweta i Pojase Gaze u Opinama, Ortiješu i Kuti Livču. Tu priča međutim ne staje, pa su i danas aktualna politička pitanja nacionalnog omeđivanja. Nakon već uspostavljene Republike Srpske i težnji za trećim entitetom, posljednjih dana imamo i peticiju za ponovnom podjelom Mostara na nacionalne općine.
Mostarski SDA je organizirao potpisivanje peticije koja bi dovela do podjele grada na nekoliko općina, naravno po nacionalnom principu. „Potpiši Alija, nek je ko avlija“ indirektno je poručeno potpisnicima peticije jer će im se valjda životni standard povećati ako žive u općinama s Bulevarom kao zapadnom granicom.
Pa ako su postignuća Nelsona Mandele i Desmonda Tutua iz Južnoafričke Republike obišla svijet, u Mostar stigla nisu. Ono do čega bi dovelo ponovno vraćanje nacionalnih općina u Mostar je stvaranje mirnodopskog geta u granicama onog ratnog.
Trebaju li se Bošnjaci Mostara zaista segregirati i stvoriti vlastiti pojas Gaze ili Soweto kako bi im bilo bolje? Čemu sva priča koja još od 1990. dolazi iz SDA o želji za jedinstvenoj BiH ako ta priča pada u vodu na već općinskom nivou? Sva sreća da javni wc još uvijek nije svečano otvoren, jer bismo umjesto cipele i štikle na vratima mogli vidjeti fes i troplet.
Ne treba ni govoriti što bi formiranje/vraćanje nekoliko općina u gradu veličine Mostara značilo za funkcionalnost grada koji i ovako jedva kuburi s prekobrojnom administracijom. Ali što su praktičnost, funkcionalnost i napredak u usporedbi sa posjedovanjem vlastitih nacionalnih općina u kojima već cvjeta nezaposlenost i depresija.
