Desetljećima, stoljećima pa i dublje u povijest, južno hercegovački stočari tzv. planištari izgonili su stada na planine sjeveroistočne Hercegovine. Planištari iz čapljinske, stolačke i neumske općine, odnosno iz Humnine, polovicom lipnja uz podršku pratidžija, kiridžija… i svega što ide uz tu gungulu, s ovcama i drugom stokom, kretali su put planina gdje bi ostajali do druge polovice listopada.
Sjećanja o tim pohodima još su živa, a Čapljinac Boško - Boškan Puljić Handžić kaže: ''Ogromno je bilo područje gdje se izgonila stoka, veličine pet čapljinskih općina, od Morina na jugu preko Somina i Crvnja, pa do bosanskih planina. Za prve Jugoslavije tu je išlo više naroda nego je ostajalo ovđe.
Tako je bilo od davnina. Moji đedovi, prađedovi su išli ima zapisano, preko dvjesto godina! Svaka dolinica je bila popunjena. Ljudi su gonili svoj i tuđi ajvan, kosili sijeno, sijali žito i onda ga gonili prema moru“, sjetno će Boškan pokazujući rukom prema jugu
U istom nastavlja da je tu bilo sve što je čovjeku potrebno.
''Mali prihodi ko sad meni penzijica, pa onda hajd' na planinu. Bio je to način života. Pedeset posto žita je ovdje sijano, a onda se gonilo dole. Ne na kamionima, ja kolima, nego natovari na konja, pa u karavanima po četiri, pet konja slame, žita, sjena…, natovari odavde pa put Dubrava, Hrasna, Hutova… Po tri, četiri dana se putovalo!
Zavisi koliko je ko bio udaljen, do Stjepan Krsta dva dana, a dole dalje po tri, četiri, pa i do pet dana. Zanoći, rastovari, ujutro natovari, pa haj tako dokle je trebalo“, veli Boškan čiji pripovjedački zanos prekidamo pitanjem o isplativosti tolike muke.
''Sve se isplatilo. Gledajte vi ste još đeca. Đeca danas ne razumiju kako smo mi živjeli. Vidite ova zemlja oko nas, brda i planine, četrdeset posto je vlasništvo naših ljudi iz Humnine. Grunt! Kasnije, poslije Drugog rata, nešto bolje zemlje je oduzeto za one zadruge, a danas vidiš sve pusto“, sugestivno rukom pokazuje Boškan na nepregledna prostranstva.
Nastavlja da je pred ovi zadnji rat na mjestu gdje se nalazimo bilo i 200 koliba.
''Čim dođi plaćaj porez, pašarinu, čobaniju i šta ti ja znam. Danas tu nema ništa! Od Rotimlje u stolačkoj općini, pa preskočite Nevesinje, pa gore do Kalinovika nema žive duše. Gore prema Ulogu, pokazuje Boškan u pravcu Kalinovika, gdje je katolička crkva sv. Ane, bila je škola s preko 400 đaka, danas u sedamnaest sela nema nitko! Pusta zemlja, kome je to trebalo“, pita se Boškan.
On ističe da je prvi put planištario 1973. godine, sa 600 brava. Težak je to bio život, govori, ali tada već gospodski.
''Malo bašče, krumpira i povrća, a sve se prodavalo od sira do đubriva. Planinario sam do 1991. godine kada sam išćerao 800 brava. Te godine kad smo ujutro došli sve su kolibe gorjele. Malo ranije smo otišli, moralo se. Od 1991. nitko se nije vratio na Morine i druge planine'', zaključuje Boškan oporu priču.
Uglavnom, tradicija planištarenja vjerojatno još od doba Ilira, povremeno i privremeno prekidana, preživjela je sve ratove i bune, ali ne i zadnji rat, odnosno entitetske granice.
''Jadan'', što bi rekao Boškan, ''što su rimsko, tursko i austrijsko carstvo, prema entitetu!''
