Sve češće od prijatelja i kolega čujem rečenicu: "Ne stižem više ništa! Samo radim i spavam." Postajemo preplavljeni radnim obvezama.
Posao nam ne prestaje kad izađemo iz ureda; e-mailovi stižu i navečer, sastanci se redaju jedan za drugim, a rokovi vrište sa svih strana.
Osjećamo razdražljivost bez jasnog razloga i onu specifičnu, tihu iscrpljenost – ne onu koju briše dobar san, već onu što nas dočeka čim otvorimo oči i pomislimo na posao.
Iako se možda trudimo "stisnuti zube2 i samo „odraditi sve što treba“, to nije rješenje. Iscrpljenost neće nestati onog trenutka kada obavimo sve zadatke.
Zašto? Jer će na njihovo mjesto odmah doći novi, a mi nećemo pronaći način kako da nas posao prestane preplavljivati.
Sve što nas u tim trenucima tjera da nastavimo je naša vlastita psihopatologija. Jedino ispravno što možemo učiniti jest stati i razmisliti. Pa hajdemo zajedno stati, tako što ćemo proći kroz ovaj članak.
Biti preopterećen ne znači samo imati previše zadataka – to je osjećaj da ne možeš sve stići, da ti nedostaje podrške ili znanja, da ti je teško postaviti granice. Osjećaj da te posao pregazio.
Neki od znakova da si preopterećen(a) uključuju:
• Osjećaš konstantnu tjeskobu zbog posla
• Ne možeš se "isključiti" ni vikendom
• Imaš osjećaj da moraš raditi duže da bi sve stigao/la
• Odugovlačiš, iako znaš da te čeka puno toga – jer te već sam početak preplavljuje
• Osjećaš fizičku i mentalnu iscrpljenost
• Imaš osjećaj da sve moraš sam(a), da nitko ne razumije
Ako osjećaj napetosti i iscrpljenosti traje dan ili dva, to može biti normalna reakcija na kratkoročno povećan tempo posla. No, kada ti osjećaji potraju tjednima i pretvore se u beznađe – to više nije normalno. Prvi korak prema promjeni je priznati sebi: nešto ovdje nije u redu.
Nažalost, danas su stres, preopterećenost i iscrpljenost toliko česti da sve teže razlikujemo što je "normalan" radni tempo, a što stanje koje ozbiljno ugrožava naše mentalno i fizičko zdravlje. Istraživanje objavljeno na ResearchGateu jasno pokazuje razmjere problema:
• 28 % zaposlenika često ili vrlo često osjeća da su preopterećeni poslom,
• 28 % osjeća se preplavljeno količinom zadataka,
• 29 % navodi da nemaju vremena ni zastati ni razmisliti o onome što rade.
Još ozbiljnije je to što je samo 24 % ispitanika reklo da rijetko ili nikada ne osjeća nijedan od navedenih simptoma. Kada uključimo i one koji te osjećaje imaju barem povremeno, brojke postaju još alarmantnije:
• 54 % osjeća se preopterećeno barem ponekad,
• 55 % osjeća se preplavljeno zadacima,
• a čak 59 % navodi da nema vremena za refleksiju o vlastitom radu.
Problem je u sustavu koji prečesto traži previše
Najčešći uzroci osjećaja preopterećenosti uključuju:
• previše zadataka u premalo vremena,
• istovremene rokove,
• stalno udovoljavanje drugima,
• zadatke i očekivanja izvan opisa posla,
• nedostatak podrške unutar tima ili od nadređenih,
• nejasne prioritete i zadatke koji se moraju ispuniti u posljednji trenutak.
Vrijeme je da prestanemo romanizirati preopterećenost i počnemo se pitati: što nam sve ovo čini – i kako želimo dalje?
Radimo da bismo živjeli. Ne živimo da bismo radili!
Budući da godišnje radimo minimalno 2.080 sati – što je četvrtina svih sati u godini – važno je zapitati se koju cijenu plaćamo ako nas posao kontinuirano iscrpljuje. Kada već toliko vremena posvećujemo radu, zar ne bi trebalo biti osnovno da se pritom osjećamo stabilno, podržano i mentalno zdravo? Rad ne bi smio biti nešto što nas sustavno iscrpljuje, već dio života koji možemo održivo živjeti.
Što učiniti kada se osjećaš preopterećeno na poslu?
Ne možemo jednostavno „isključiti“ loše osjećaje, ali možemo zastati, sagledati širu sliku i poduzeti konkretne korake prema poboljšanju svog radnog života. Evo kako:
Iza osjećaja stresa često se krije misao ili unutarnja priča koja pojačava taj osjećaj. Primjerice:
„Nikada neću stići nadoknaditi zaostatke.“
"Ako ne kažem ‘da’ na sve, ispast ću nesposoban/na."
"Ako zakasnim s rokom, to znači da sam podbacio/la."
"Ako zatražim pomoć, razotkrit ću se kao prevarant/ica."
Iako stvarni problemi (kao što su previše zadataka ili manjak podrške) postoje, kako bi došao/la do rješenja – moraš prvo prepoznati misao koja ti pojačava stres.
Negativne misli su normalne, ali to ne znači da su uvijek istinite. Pokušaj sagledati cijelu situaciju kroz nekoliko pitanja:
• Koji su dokazi za, a koji protiv te misli?
• Postoji li neko drugo moguće objašnjenje?
• Što je najgore što se može dogoditi – i kako bih s tim izašao/la na kraj?
• Što je najbolje što se može dogoditi?
• Koji je najrealniji ishod?
Ova pitanja pomažu ti da izađeš iz začaranog kruga crnih scenarija i jasnije vidiš gdje se nalaziš i što možeš napraviti.
Sad kad si sagledao/la cijelu sliku, vrijeme je za akciju. Evo nekoliko prijedloga koji ti mogu pomoći:
Razgovaraj s nadređenim – Ako ti je svega preko glave, pokušaj iskreno reći kako se osjećaš. Ne moraš dramatizirati, ali jasno daj do znanja da si preopterećen/a.
Pitaj može li ti pomoći oko postavljanja prioriteta ili realnijih rokova. Ponekad ljudi ni ne vide koliko si zatrpan/a dok im ne kažeš.
Zatraži pomoć ili pokušaj delegirati – Zvuči jednostavno, ali često zaboravimo da ne moramo sve sami. Ljudi su spremniji pomoći nego što to sami sebi dopuštamo vjerovati. Daj drugima priliku – možda će ih to i osnažiti.
Odredi prioritete – Ne moraš sve riješiti odmah. Pokušaj izabrati ono što danas moraš obaviti i usmjeri se na to. Ostalo neka pričeka. Kad stvari staviš u red, i glava se smiri.
Pomakni rokove kad treba – Svijet se neće srušiti ako nešto malo kasni. Bitno je da iskreno komuniciraš novi rok i objasniš zašto ti treba više vremena. To nije slabost – to je odgovorno ponašanje, piše She.hr.
Radi jednu stvar u isto vrijeme – Znam, sve zvuči hitno. Ali multitasking nas više iscrpi nego što pomaže. Kad god možeš, fokusiraj se na jedan zadatak i napravi kratke pauze – koncentracija ti je tada puno jača.
