Velika oružana pljačka u glavnom gradu Gruzije Tbilisiju dogodila se 26. lipnja 1907. godine. Organizatori pljačke bili su visokopozicionirani boljševici, među njima Vladimir Iljič Lenjin i Josif Visarionovič Staljin.
Vrh boljševičkog krila sastao se u Berlinu zbog planiranja pljačke. Na sastanku su bili Lenjin, Staljin, Maksim Litvinov, Leonid Krasin i Aleksandar Bogdanov.
Pljačka je počinjena s ciljem namicanja novca za revolucionarne aktivnosti. Oko 20 boljševika, među njima i Staljin osobno, skupilo se na glavnom trgu u Tbilisiju ujutro na dan pljačke. Njihov plan nije bio napasti samu banku, nego kola koja su prenosila novac iz pošte u banku, a trebala su proći glavnim gradskim trgom.
Kad su kola došla, pljačkaši su pucali na njih i bacili bombe na konje i stražare. Nastao je pravi kaos. Budući da je trg bio pun prolaznika, u eksplozijama i pucnjavi poginulo je čak 40 ljudi, a ranjeno je još 50.
Staljinova uloga u samom napadu nije točno poznata, jer postoje mnogi kontradiktorni izvještaji, od toga da je osobno napao kola, pa do toga da je promatrao iz prikrajka pušeći cigaretu.
Vođa samog napada bio je revolucionar imena Kamo, Staljinov prijatelj i kolega iz pravoslavnog sjemeništa. Kamo je porijeklom bio Armenac, a pravo ime bilo mu je Simon Arshaki Ter-Petrosian.
Nadimak "Kamo" potječe od Ter-Petrosianova slabijeg znanja ruskog jezika. Jedan od Staljinovih sljedbenika, Vardoian, podučavao je Kama ruskoj gramatici, Ter-Petrosian je stalno govorio kamo umjesto komu (кому, "kome").
Ukupno je ukradeno oko 341.000 rubalja, što bi danas vrijedilo gotovo 3.500.000 dolara. Problem je bio u tome što je većina novca bila u krupnim novčanicama, čiji su serijski brojevi bili poznati policiji. Zato boljševici novac nisu mogli samo tako upotrijebiti u Rusiji.
Pokušali su krupne novčanice zamijeniti na različitim europskim lokacijama, no čak je i to dovelo do niza uhićenja. Uhićen je i sam vođa napada Kamo, no glumeći ludost izbjegao je zatvor.
Zanimljivo je da je Ruska socijaldemokratska partija bila ljuta na svoje članove boljševike što su počinili pljačku i pokolj tolikog broja ljudi (u to doba se partija dijelila na menjševike i boljševike). Nasilne akcije boljševika naštetile su ugledu svih socijaldemokrata u Europi.
Ne čudi ovakav razvoj događaja, odnosno drska pljačka "Državne banke Ruske imperije", jer Staljin je već bio prekaljeni pljačkaš, čime je i izgradio ime u stranci kao glavni "financijer", dok je Kamo bio tipičan sociopata, Staljin ga je zvao "majstorom prerušavanja" a Lenjin pak svojim "kavkaskim banditom".
Josif Visarionovič, koji si je poslije dodao i prezime Staljin, a među drugovima revolucionarima bio je poznat još i kao Koba, nije bio uzoran mladić pred zakonom. Do 30. godine već je osam puta uhićen. Od toga je šest puta uspio pobjeći, a sedam puta su ga protjerali iz zemlje.
U prikupljanju informacija pomogli su im dvojice činovnika "Državne banke Ruske imperije", od kojih je jedan kasnije izjavio kako je Staljinu pomogao jer mu se divio zbog romantične poezije koju je ovaj pisao.
Mjesec dana prije pljačke, Kamo je doživeo nesreću dok je pokušavao na improviziranoj bombi kućne izrade podesiti fitilj; naprava je detonirala, ozlijedila mu oko i napravila mu trajni ožiljak na licu, pa je morao ležati u krevetu sve do akcije, a ni tada nije bio u potpunosti oporavljen.
Vlasti su znale da se nešto sprema, ali nisu znale točno što, zbog čega je i njihovo prisustvo na Erevanskom trgu, na kojem se nalazilo sjedište ciljane financijske institucije, bilo povišeno.
Pljačkaši su se uglavnom preobukli u seljake i čekali po ćoškovima s granatama i pištoljima; Kamo se maskirao u konjaničkog časnika i na trg došao u kočiji.
Iako se poslužio lukavstvom i prijevarom, Kamo je bio svjestan kakav su kaos izazvali (40 mrtvih i 50 ranjenih). Ipak, najvažnije im je bilo da je novac bio u njihovim rukama.
Kamo je otišao pravo u glavni stožer bande i presvukao se, zatim zašio novac u madrac i premjestio ga u stan Staljinovih prijatelja.
Madrac je prenošen po gradu, od jedne do druge sigurne kuće, a da nitko nije ništa posumnjao.
Vlasti nisu imale pojma tko je uopće odgovoran; sumnjičeni su poljski socijalisti, Armeni, anarhisti, eseri (pripadnici Partije socijalnih revolucionara), a neki su čak upirali prst i u samu rusku državu.
Nešto kasnije, Kamo će doo novca odnijeti Lenjinu u Finsku (tada Veliko vojvodstvo i dio Ruske imperije), a najesen te godine krenuće u ilegalnu "nabavku" po Francuskoj, Belgiji i Bugarskoj.
Kamo će nakon toga svratiti i u Berlin kako bi kod Lenjinovog prijatelja, doktora Žitomirskog, zaliječio oko koje je i dalje bilo ozlijeđeno od eksplozije improvizirane bombe.
Vladimir Iljič nije imao pojma da je doktor agent Ohrane, ruske imperijalne tajne policije, koja je od Njemačke tražila da odmah uhite Kama, što su ovi i uradili. Lenjin je, saznavši za Kamovo uhićenje, i sam krenuo u bijeg, pješačeći pet kilometara preko zaleđenog jezera, da bi stigao u Švedsku, pa potom u Švicarsku.
Kamo se tri godine u Berlinu pretvarao da je lud da bi izbjegao izručenje u Rusiju. Na kraju se to ipak desilo, ali je pobjegao iz zatvora u Tbilisiju i prebjegao u Zapadnu Europu. Potom je ponovo uhićen dok je planirao novu pljačku, isporučen je i osuđen na četiri smrtne kazne. Car ga je pomilovao, i umjesto na gubilištu završio je samo u zatvoru.
Pušten je nakon revolucije 1917. Radio je nekoliko godina za sovjetsku upravu carina, ali ga je 1922. godine zgazio kamion dok je vozio bicikl. Mnogi sumnjaju da ga je Staljin ušutkao. Inače, prvobitno je bio sahranjen na trgu na kome se odigrala pljačka, ali je Staljin naredio da se sklone i njegov grob i spomenik.
Osim Kama, nitko nije uhićen niti osuđen za ovu pljačku čiji je plijen bio ogroman.
