U prvim desetljećima 19. stoljeća gotovo je 125 000 američkih Indijanaca živjelo na zemlji svojih predaka. Dolazak bijelog čovjeka i njegova glad za novim resursima u svrhu bogaćenja, a onda i daljnjeg kapitalističko-industrijskog razvoja dovela je do otimačine zemljišta američkim starosjediocima.
Federalna vlada donijela je Zakon o preseljenju Indijanaca koji je potpisan, na današnji dan prije 185 godina, 28. svibnja 1830. Zbilo se to tijekom mandata Andrewa Jacksona, sedmog američkog predsjednika.
Ovaj je zakon anulirao bilo kakvo vlasništvo domorodaca nad zemljom. Naravno kvaka je bila u tome što su Indijanci nastanjivali područja bogata brojnim resursima, poput zlata. U ime profita tim je aktom počela sustavna otimačina i zlostavljanje.
Cilj je vlade bio prisiliti domorodce da se “dobrovoljno” isele s područja Georgije, Alabame, Tennesseeja i Sjeverne Karoline na teritorij istočno od rijeke Mississippi.
Pravno oduzimanje suvereniteta
U ranim godinama doseljavanja bijelaca ustalilo se mišljenje da Indijance treba civilizirati odnosno asimilirati u kulturološkom smislu. Produkt tog djelovanja je bio tijekom vremena nastanak tzv. pet civiliziranih plemena (Cherokee, Chickasaw, Choctaw, Muskogee i Seminole) na jugoistoku Sjedinjenih Država.
Unatoč kulturološkoj transformaciji i prihvaćanju brojnih navada bijelog čovjeka apetiti doseljenika se nisu zadovoljili njihovim tzv. civiliziranjem već su se podigli na novu razinu i tražili njihovo iseljavanje kako bi se napravilo mjesto za bijeli, uvjetno rečeno, civilizirani svijet.
Pravno gledano indijanski suverenitet je poništio Vrhovni sud kada je presudio u slučaju “Cherokee protiv Georgije” iz 1831. Iako su godinu dana kasnije Cherokee izvojevali pobjedu po pitanju svog suvereniteta ništa nije moglo zaustaviti planove vlade koja je namjeravala indijansku zemlju iskoristi za uzgoj pamuka.
Većina plemena se početkom 30-ih godina 19. stoljeća dobrovoljno preselila, no ne i Cherokee. Zbog toga je došlo do potpisivanja Ugovora iz New Echota. On je potpisan 29. prosinca 1835., a njime se tražilo od pripadnika ovog plemena da se presale na teritorij Oklahome u roku od dvije godine. Bio je to temelj za provedbu "Puta suza".
Andrew Jackson je kao vojni general i sam je sudjelovao, kažu, u brutalnim kampanjama protiv Indijanaca, pa ne čudi što je upravo on potpisao akt o preseljenju. Međutim, on nije bio tvorac ovakve zločinačke politike prema Indijancima već jedan od onih koji su tu političku zdušno prigrlili. Pokušaji neistomišljenika da se suprotstave ovakvim odlukama su odmah opstruirani.
Deportacija problematičnih Cherokeeja kao posljednjeg plemena koje je prisilno preseljeno započela je tek nakon što je završio mandat Jacksona. Novi predsjednik Martin Van Buren odlučio je dovršiti dramu. Za dovršenje tog prljavog posla upućen je prema plemenu velik broj vojnika i policajaca koji su trebali silom provesti preseljenje.
Po sili zakona Cherokeeji su morali napustiti svoje domove samo s najnužnijim stvarima i krenuti na mučan put. To je putovanje u sjećanjima njihovih potomaka nazvano “Put suza”. Njihov je marš bio dug 1280 km i na njemu je sudjelovao oko 15 000 pripadnika ovog plemena, a zbio se to za oštre zime s puno snijega i leda 1838./1839.
