Hercegovački ustanak koji je počeo na današnji dan prije 150 godina, 19. lipnja 1875. bio je ustanak Hrvata protiv osmanske vladavine.
Hercegovački su Hrvati bili izlagani pritscima. Od 1852. godine Osmanlije su pokušavale graditi u Neumu, što je Habsburška Monarhija oštro sprječavala, a zauzvrat ni Turska nije dopuštala odgovarajuće popravke francuske ceste preko neumskoga područja.
Od tih vremena stalno se pogoršavao položaj Hrvata katolika u Hercegovini. Situacija je pogodovala podizanju tenzija i ustanku. Ruska pripema za rat s Turskom 1874. godine pogodovala je ustanku. Uskoro je Austro-Ugarska poduzela prve mjere.
Car i kralj Franjo Josip I. među ostalim putovao je uz hercegovačku granicu. Putovanja su bila da bi kršćansku raju uzduž granice potakao na pobunu protiv Turaka. Već proljeća 1875. počela su prva jasna govorkanja o pobuni po hercegovačkim selima.
Odluka o dizanju općeg ustanka donesena je na sastancima lokalnih hrvatskih i srpskih prvaka. Hrvatska je pobuna izbila 19. lipnja, a srpska dvadesetak dana poslije.
U Neumu je turske "kordune" razoružao Ivan (Iviša) Konjevod, a za njim se odmetnulo mnogo Neumljana i drugih seljana.
Pod pritiskom drugih europskih država Austro-Ugarska je dopustila iskrcavanje turskih vojnih trupa u Kleku na svom teritoriju na vrhu neumskog poluotoka. Neumsko je područje postalo jedno od većih žarišta sukoba.
Dana 4. kolovoza iskrcalo se oko 1000 dobro naoružanih i opremljenih regularnih turskih vojnika. Oko Velike Gospe prema njima su pošle vojne postrojbe iz unutrašnjosti koje su putem rušile, pljačkale i palile. Opustošile su područje od Hrasna do Neuma.
Dopisnik engleskoga The Timesa, Amerikanac William James Stillman, je izvijestio s putovanja cestom kroz neumsko područje o spaljenoj svakoj kući pokraj puta. Hrvatski ustanici uspješno su omeli dovoz svježih turskih snaga. Ističu se bitke u Vranjevu Selu, Klepovici, Prapratnici i na Kolojanju.
Jedni od vođa ustanka bili su potkomandir serdar Lazar Previšić, fra Stjepan Krešić i fra Bono Sarić.
Stoljeća nasilja i podređenosti Osmanlijama protekla su sve do lipnja 1875. godine kad je izbio ustanak kršćanskog stanovništva pod vodstvom don Ivana Musića. Razgovaravši s austrijskim diplomatima tražio je "da doljnja Hercegovina pane pod Austriju".
Novu dimenziju ustanak dobio je kad su mu se pridružili i srpski seljaci. Poslije toga proširio se na veći dio najzapadnijih pokrajina Carstva, postao europski problem i osnovana je posebna komisija od predstavnika europskih vlada koja je trebala istražiti uzroke ustanka.
Vojvoda Musić je otputovao u Beč i izborio poseban status donje Hercegovine. Postala je gotovo pa slobodni teritorij. Vojvodina Donja Hercegovina je kao praktično slobodna zemlja dočekala zaposjedanje BiH nakon Berlinskoga kongresa 1878. godine. Musićeve snage tada su odigrale važnu ulogu prigodom oslobađanja Stoca i Trebinja.
Kriza je riješena odlukama Berlinskog kongresa. Austro-Ugarska vojska ljeta 1878. godine umarširala je u BiH, gdje su naišli na otpor, osobito kod Stoca, navodi Wikipedia.
S druge strane, Hercegovački ustanak (1875. – 1878.) ili Nevesinjska puška bio je pretežno srpski ustanak podignut u okolini Nevesinja 1875. godine protiv osmanske vlasti, koji se ubrzo proširio na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Trajao od 9. srpnja 1875. do 4. kolovoza 1877. godine.
Dana 9. lipnja 1875. jedan od prvih sukoba Hercegovaca i Osmanlija izbio je na brdu Gracu kraj Nevesinja. Dana 13. lipnja 1875. pravoslavni seljani Zovog Dola u kadiluku Nevesinje – Hercegovački sandžak, digli su pobunu.
Ustanike su podržale oružjem i dobrovoljcima Crna Gora i Srbija što je dovelo do početka Srpsko-turskih ratova i nastanka Velike istočne krize. U Bosnu su nagrnuli i mnogi Hrvati i Slovenci, pa čak i neki talijanski garibaldinci, koji su svi bili uvjereni da je na pomolu veliko budenje Južnih Slavena.
Dana 30. svibnja Srbija i Crna Gora navijestile su rat Osmanskom Carstvu, nakon što su prethodno sklopile savez. Srpski knez Milan izdao je ultimatum osmanskoj državi u kojem je zahtijevao da mu predaju upravu nad Bosanskim vilajetom, a Hercegovinu Crnoj Gori.
Osmanlije su to odbile pa im je Srbija objavila rat 2. srpnja, a Crna Gora 3. srpnja. U srpnju 1876. Srbija i Crna Gora navijestile su rat Otomanskom Carstvu, sporazumijevši se da će prva anektirati Bosnu, a druga Hercegovinu. Ponašanje Srbije učvrstilo je ionako neprijateljski stav osmanskih vlasti prema pravoslavnom pučanstvu.
