Posljednja godina Stjepana Vukčića Kosače
U proljeće 1466. Stjepan Vukčić Kosača još je imao naslov hercega, svoj pečat, ljude koji su mu se obraćali kao gospodaru i golemo blago pohranjeno u Dubrovniku. Imao je diplomate koje je još mogao slati preko mora i novac kojim se mogla platiti vojska, kupiti saveznik ili osigurati budućnost obitelji. Ono čega je imao sve manje bila je zemlja.
Čovjek čija se vlast nekada protezala od Lima do Cetine i od Rame do Kotorskog zaljeva posljednje je mjesece života dočekao stiješnjen prema moru. Osmanlije su tijekom 1465. uzele velike dijelove istočne i središnje Hercegovine, među njima i Blagaj, jedno od najvažnijih sjedišta Kosača, dok su ranije izgubljeni dijelovi Polimlja i područja prema unutrašnjosti. Hrvatski biografski leksikon navodi da su mu nakon velikog osmanskog udara ostali posjedi oko donje Neretve, Novi i Risan s okolicom, župa Dračevica te, duboko u unutrašnjosti, Ključ koji se još držao pod opsadom.
To je možda najbolji način da se razumije posljednja godina Stjepana Vukčića. Njegova država nije nestala u jednom danu poput Bosanskog Kraljevstva 1463. godine. Nije bilo jednog Bobovca čijim bi padom sve završilo. Gradovi su ostajali iza njega jedan po jedan, ceste koje su desetljećima povezivale njegove posjede prelazile su pod tuđu kontrolu, a ljudi koji su mu se još jučer obraćali kao gospodaru odjednom su živjeli na teritoriju kojim je upravljao netko drugi.
Ključ kod Gacka dobro pokazuje koliko taj proces nije bio jednostavan. Osmanlije su ga zauzele još tijekom prvog prodora 1463., ali ga je Vlatko Hercegović već u srpnju iste godine vratio. Kada je 1465. ponovno počelo veliko osvajanje Kosačinih zemalja, Ključ je ostao u okruženju i njegova se posada odbila predati. Utvrda je nastavila pružati otpor još godinama nakon Stjepanove smrti. Krajem 1465. herceg je od Dubrovčana čak tražio hranu za opkoljeni grad, ali su Dubrovčani, bojeći se osmanske odmazde, izbjegli izravno pomoći i uputili ga na ugarske zapovjednike.
Dok se jedna njegova tvrđava tako držala gotovo sama u unutrašnjosti, Stjepan je pokušavao spasiti ono što se još moglo spasiti diplomacijom.
U veljači 1466. prema Napulju je preko Dubrovčanina Andrije Sorkočevića poslao još jedan pokušaj traženja pomoći od kralja Ferrantea. Stjepan je i ranije održavao veze s Napuljem, Milanom i drugim talijanskim državama, ali sada se više nije razgovaralo o velikim političkim planovima i dugoročnim savezima. Nakon osmanskog udara iz prethodne godine bilo je jasno da mu treba konkretna pomoć, i to brzo. Povjesničar Neven Isailović bilježi da se Kosača upravo tada preko Sorkočevića obraćao Ferranteu, ali da je stvarnu pomoć bilo teško očekivati.
Andrija Sorkočević tako je nosio jednu od posljednjih političkih poruka čovjeka koji je desetljećima znao okrenuti gotovo svaki sukob u svoju korist.
Ovaj put nije imao mnogo toga ponuditi za uzvrat.
Bosanskog kralja više nije bilo. Stjepan Tomašević bio je mrtav gotovo tri godine. Srpska Despotovina nestala je još 1459. Ugarska je branila svoje interese i držala položaje prema donjoj Neretvi, Mlečani su širili vlast ondje gdje su mogli, a Osmanlije više nisu bile vojska koja bi nakon pohoda otišla kući. Na osvojenom prostoru ostajala je njihova uprava.
I u vlastitoj obitelji Stjepan nije imao mir. Njegov odnos s najstarijim sinom Vladislavom godinama je bio jedan od najvećih problema kuće Kosača. Vladislav se više puta pobunio protiv oca, tražio saveznike među njegovim neprijateljima i pokušavao izboriti vlastiti dio zemlje.
Početkom 1465. između oca i sina izbio je njihov posljednji ozbiljni sukob, a pokušaji Dubrovčana i Mlečana da ih pomire nisu uspjeli. U trenutku kada su Osmanlije počinjale konačno osvajanje Hercegovine, ljudi koji su je trebali zajedno braniti ponovno su se prepirali oko toga kome pripada koji dio.
Stjepan to Vladislavu nije oprostio. Dok je najstariji sin sve više išao svojim putem, srednji sin Vlatko ostajao je ključna osoba za nastavak očinske vlasti. Upravo je on vraćao Ključ 1463., sudjelovao u obrani zemlje i nakon Stjepanove smrti preuzeo naslov hercega.
Najmlađi sin, također Stjepan, bio je još mlad i nije mogao imati Vlatkovu vojnu ulogu, ali će upravo njegova sudbina poslije postati jedna od najneobičnijih priča cijele obitelji Kosača.
Oko ostarjelog hercega i dalje je bio i gost Radin Butković. Radin je Stjepana služio desetljećima. Pregovarao je u njegovo ime, mirio ga sa sinovima i Dubrovčanima, putovao između njegova dvora i Republike i preživio gotovo sve političke lomove koji su obilježili Kosačin život. Kada je država počela nestajati, Radin nije nestao iz hercegova kruga. Ostao je dovoljno blizu da ga nalazimo ondje gdje se krajem priče nalaze samo najpouzdaniji ljudi.
U ožujku 1466. Stjepan se teško razbolio. Hrvatski biografski leksikon upravo iz tog mjeseca bilježi početak njegove posljednje bolesti.
U međuvremenu je već zatražio da Dubrovčani prime i čuvaju njegovu imovinu, što nije bilo ništa neuobičajeno za Kosače. Dubrovnik je desetljećima bio njihova banka, sef i mjesto na kojem se mogla skloniti imovina kada bi stanje u zaleđu postalo nesigurno.
Dok je teritorij nestajao, novac je ostajao. Dubrovački dokumenti pokazuju koliko je taj financijski svijet bio uređen čak i u posljednjim mjesecima Stjepanova života.
Još početkom prosinca 1465. herceg je primao konavoski dohodak i dobit od uloženog novca, a nakon 3. veljače 1466. potvrđivao je Dubrovčanima primitak novih 300 dukata dobiti. Njegov stric Sandalj Hranić još je ranije u Dubrovniku ostavio kapital koji je desetljećima donosio prihode, pa je Stjepan redovito podizao kamate dok su mu gradovi u unutrašnjosti već nestajali.
To daje gotovo nestvarnu sliku posljednjih mjeseci. Negdje prema Gacku ljudi su u opkoljenom Ključu čekali hoće li im stići hrana. U izgubljenim oblastima već su stajale osmanske posade. Između njih i mora više nije postojala ona velika zemlja kojom je Stjepan nekada vladao. A nekoliko desetaka kilometara dalje, iza dubrovačkih zidina, uredno su vođene knjige o njegovim dukatima, prihodima, srebru, tkaninama, poveljama i dragocjenostima.
To blago sada je trebalo podijeliti. Pred sam kraj života Stjepan je sastavio oporuku. Izvori i literatura ponegdje se razlikuju u navođenju 20. ili 21. svibnja, ali dubrovačka dokumentacija i biografski pregledi oporuku vežu uz posljednji dan njegova života prije smrti 22. svibnja.
Uz njega su tada bili ljudi koji mnogo govore o svijetu kojem je pripadao: mileševski mitropolit David, gost Radin Butković i njegov komornik Pribisav Vukotić.
Nisu to bila slučajna tri svjedoka. David je predstavljao pravoslavni dio njegova duhovnog i političkog kruga, Radin Crkvu bosansku i čovjeka koji ga je služio u diplomaciji, dok je Pribisav pripadao kućanstvu koje je vodilo svakodnevne poslove dvora.
Trojica ljudi različitih uloga stajala su tako uz čovjeka čija je vlast cijelog života počivala upravo na sposobnosti da u svojoj zemlji drži zajedno različite ljude, interese i vjerske sredine.
Oporuka pokazuje da Stjepan ni tada nije raspolagao sitnim ostatkom nekadašnjeg bogatstva.
Za svoje zadušje odredio je 10.000 dukata. Vlatku i najmlađem sinu Stjepanu namijenio je po 30.000 dukata, dok je supruzi Ceciliji ostavio 1.000 dukata, srebrninu, tkanine i druge stvari. Najstariji sin Vladislav praktično je ostao izvan glavne podjele nasljedstva.
Brojke su nevjerojatne kada ih se stavi uz kartu njegove zemlje iz tog trenutka.
Čovjek je još mogao ostaviti desetke tisuća zlatnih dukata, ali više nije mogao svojim nasljednicima ostaviti ono što je desetljećima gradio – veliku i povezanu oblast.
Čak je i njegova posljednja želja vrlo brzo postala predmet tuđih interesa. Nakon smrti, kada je novac već bio u Dubrovniku, ugarski kralj Matija Korvin zatražio je dio pologa za financiranje rata protiv Osmanlija. Papa Pavao II. poslije će pokušati usmjeriti i 10.000 dukata namijenjenih Stjepanovu zadušju prema obrani od Osmanlija, uz obrazloženje da boljeg zadušja od borbe protiv njih nema.
Ni mrtvom hercegu njegov novac nije mogao jednostavno pripasti njegovoj volji.
Stjepan Vukčić Kosača umro je 22. svibnja 1466. godine. Pouzdani biografski izvori potvrđuju datum, dok dio historiografije i kasnijih radova njegovu smrt smješta u Novi, grad koji je desetljećima ranije pokušavao pretvoriti u vlastito pomorsko i trgovačko središte.
Bila je to neobična završnica čovjeka koji je veći dio života izgledao kao da uvijek ima još jedan potez.
Ratovao je protiv bosanskih kraljeva i mirio se s njima. Ratovao je s Dubrovnikom, zatim ondje čuvao svoje najveće bogatstvo. Osmanlije je koristio kao saveznike kada mu je odgovaralo, da bi posljednje godine života proveo pokušavajući spasiti zemlju upravo od njih. Pobunio mu se vlastiti sin, a pred smrt je praktično izbačen iz glavnog nasljedstva. Tražio je pomoć od Ugarske, Mletaka, Dubrovnika i Napulja, ali nijedna kombinacija nije mogla ponovno sastaviti ono što se već raspalo.
Ipak, Hercegovina nije nestala s njim.
Vlatko je preuzeo naslov hercega. Ključ se još držao u unutrašnjosti. Novi je ostao u rukama Kosača, a pojedini posjedi zapadno od Neretve nastavili su priznavati njihovu vlast. Nakon svega što se dogodilo od 1463. do 1466., ostatak zemlje još će više od desetljeća pokušavati preživjeti između Osmanlija, Ugarske, Venecije i Dubrovnika.
Ali Stjepanova Hercegovina, ona velika oblast koju je desetljećima širio i zbog koje je njegovo ime postalo imenom zemlje, praktično je nestala prije njega.
U tome je možda najteži dio njegove posljednje godine.
Nije umro kao kralj Stjepan Tomašević, zarobljen nakon posljednjeg bijega i pogubljen pred pobjednikom. Nije poginuo na zidinama nekoga grada niti u posljednjem jurišu svojih ljudi.
Umro je u Novom, uz more, 22. svibnja 1466., nakon što je imao dovoljno vremena vidjeti kako mu zemlja postaje sve manja, kako gradovi kojima je nekoć gospodario prelaze u druge ruke i kako se ono što je ostalo od njegova života pretvara u oporuku, imovinu pohranjenu u Dubrovniku i nekoliko posljednjih utvrda uz more.
Dan prije smrti još je određivao kome će pripasti njegovi dukati. O tome kome će pripasti Hercegovina više nije mogao odlučivati.
Čitav serijal o Kosači možete čitati na linku Zaboravljena prošlost
Pridružite se WhatsApp kanalu Bljesak.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Mostara, Hercegovine, BiH i svijeta. Na kanalu donosimo kratke, izravne informacije i sadržaj koji ne mora uvijek čekati objavu na portalu. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
