Perdasdefogu izgleda kao i svako drugo sardinijsko selo. Ondje su predromanička crkva, središnji trg i šarmantne male prodavaonice, prenosi Hina.
Ni po čemu naročito upadljivo, reklo bi se, sve dok ne shvatite da ondje živi više stogodišnjaka na broj stanovnika nego igdje u svijetu.
Čak se i jedan od trgova zove Piazza Longevità, Trg dugovječnosti. Sada je u selu devetero stogodišnjaka na 1780 stanovnika, što im kao rekord priznaju i u Guinnessovoj knjizi. To je otprilike pet puta više nego što ih ima u Hrvatskoj po istom kriteriju.
Najmlađa stogodišnjakinja u Perdasdefoguu je Annunziata Stori, koja je troznamenkasti rođendan proslavila u kolovozu.
Za sebe kaže da je "zdrava kao riba". Živahna i vesela, Annunziata ne pije nikakve lijekove i kuha minestrone s domaćim fregulama, sardinijskim tijestom.
Je li hrana tajna za dugovječnost mještana? Pietro Mereu, redatelj dokumentarca "Klub stogodišnjaka", kaže da su ljudi na istoku Sardinije teško živjeli, ali s mnogo manje stresa nego danas. Oni prate ritam prirode umjesto da stalno brinu o mobitelima ili elektronskoj pošti.
Antonio Brundu potvrđuje da je zemljoradnja oduvijek ovdje bio glavni posao. "Ljudi su uvijek radili na svježem zraku", kaže Burdu, koji je sa 104 godine najstariji u selu.
Njegova je koža i dalje zategnuta i blago osunčana te mu samo manjak prednjih zuba ukazuje na dob.
Salvatore Mura, povjesničar i općinski vijećnik, kaže da nekoliko faktora može objasniti dugovječnost mještana. Jedno je genetika. Usto, jedu hranu koja je uzgojena "na udaljenosti od nula metara", odnosno u njihovim vrtovima.
Važno je i društvo. "Sve do zadnjeg dana okruženi su članovima obitelji. I to ih čini fizički i mentalno zdravima".
Svačiji stoti rođendan selo slavi zajednički. Ove godine ih više neće biti, ali moglo bi iduće.
