Bitka za Zagreb ili pad Zagreba povijesni je događaj koji se odvio 8. svibnja 1945. u Zagrebu. Toga su dana Titovi partizani osvojili Zagreb, čime je NDH i službeno doživjela slom.
Kad je 10. travnja 1941. proglašena NDH, Zagreb je postao glavni grad novonastale hrvatske države. Tijekom četiri godine u Zagrebu su se nalazili poglavnik dr. Ante Pavelić, vodeći ustaše i Hrvatski državni sabor. Tijekom godina partizani su postupno jačali i počeli osvajati dijelove NDH.
Partizani su planirali osvojiti Zagreb, što je znao Pavelić te je odlučio 6. svibnja da treba otići iz države, a za njim su se prema Austriji povlačili ustaše, domobrani i nevjerojatno velik broj hrvatskih civila, u strahu od partizanske odmazde. Građani koji su ostali zatvarali su se u svoje domove u strahu od neizvjesne budućnosti.
Pošto je grad branila samo šačica Luburićevih ustaša, nije se odvila neka veća bitka. Grad je uglavnom bio prazan, ustaški vojnici već su bili pobjegli, a građani su se skrivali od partizana. Iako je bilo logično da u grad prvi uđe Deseti zagrebački korpus, sastavljen od zagorskih Hrvata, jugokomunistički vrh odlučio je da će prvi u grad ući pripadnici 45. srpske divizije.
Dvije srpske postrojbe ušle su u grad s juga, preko Savskog mosta, a jedna s istoka preko Maksimira. Te postrojbe bile su sastavljene uglavnom od Srba koji su od svojih su zapovjednika dobili zapovijed da pronađu protunarodne elemente te da ih uhite. Tako je već u prvim satima nakon preuzimanja Zagreba došlo do unaprijed pripremljenog i sustavnog preuzimanja ustanova, masovnih uhićenja, progona i smaknuća.
Tek su sljedećeg dana, 9. svibnja, u grad ušli pripadnici 10. korpusa. Stanovnici Zagreba izašli su na ulice pozdravljajući vojsku u kojoj su bili njihovi rođaci, susjedi i prijatelji. Uskoro je u Zagreb došla i vlada Federalne Države Hrvatske na čelu s dr. Vladimirom Bakarićem, a za njima i članovi ZAVNOH-a na čelu s Vladimirom Nazorom.
Nakon toga održan je masovni skup na glavnom trgu koji je još nosio ime slavnog hrvatskog bana Josipa Jelačića. Nažalost, umjesto obećane slobode i demokracije Zagrepčani, kao i mnogi drugi stanovnici totalitarne komunističke Jugoslavije, doživjeli su masovnu represiju, gušenje slobode, uhićenja, progone, mučenja i ubijanja.
Partizani su u sljedećim danima počinili stravične zločine u Zagrebu i okolici, a uskoro su i ubijali ljude po Bleiburgu, navodi Povijesna enciklopedija.
Čak je i pokojni Slavko Goldstein u svojoj knjizi "1941. Godina koja se vraća" zapisao kako su pripadnici poraženih vojski bili svjesni kakva ih odmazda očekuje "jer su pobjednici bili ti koji su oduvijek pisali pravila". Rat je bio gotov, no osim oslobođenja i radosti, nekima je donio patnju i bol, zapisao je Goldstein.
Major Owen Reed, britanski obavještajac koji se 1945. zatekao u Hrvatskoj, navodi: "Teško je reći je li oslobođenje Zagreba popularno kod većine građana ili nije (…) možda je broj ljudi koji osjećaju olakšanje da su Nijemci otišli, jednak broju onih koji se ne osjećaju ugodno što su stigli partizani".
Dalje navodi da još nije bilo masovnih uhićenja, ali se čini da su neizbježna i da će ih biti mnogo, piše povjesničarka Martina Grahek Ravančić. U skladu s time nestalo je početnog entuzijazma te se zapravo ne može očekivati vesela atmosfera jer, konačno, "ona to nije".
Partizani su na području Zagreba i okolice počinili brojne zločine, likvidirajući tisuće civila, zarobljenika i pripadnika poraženih snaga.
Popis više od 100 stratišta u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji svjedoči o sistematskom uništavanju svih koji su se našli na suprotnoj strani.
Udruga za istraživanje komunističkih zločina je na svojoj stranici 'Komunistički zločini' objavila popis više od 100 stratišta u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji, koji svjedoči o sistematskom uništavanju svih koji su se našli na suprotnoj strani, prenosi Narod.hr.
