Izrevoltiran našim 'prekrasnim' zdravstvenim sustavom, našao sam shodnim napisati ovaj tekst. Ne vidim drugi način na koji bih ja, kao pojedinac, išta mogao izmijeniti – a znam da ni ovaj tekst, ovaj moj osobni prosvjed neće ništa promijeniti … Ipak, da napišem koju riječ …
Dakle, otac sam bebača koji ima određenih problema od rođenja. Bog je tako htio, supruga i ja smo to prihvatili – na kraju krajeva, tko smo mi da dvojimo o Njegovim odlukama.
Jedan od problema koji naša beba ima iziskuje redovit pregled krvne slike od rođenja, kao i redovit pregled kod određenog specijaliste.
U početku smo krv redovito vadili na Neonatologiji, na Bijelom Brijegu. Medicinske sestre izvade bebi krv za čas i onda mi, ponosni očevi, u trk sa epruvetama punim krvi u Laboratorij. Početkom ove godine su nam rekli da se bebama koje nisu na Pedijatriji/Neonatologiji, krv više ne vadi na Pedijatriji/Neonatologiji već direktno gore, u Laboratoriju. Pomislih, 'aj dobro, barem nema trke s epruvetama gore'. I odemo s bebom da joj izvade krv (trebam li napominjat gužvu s autima na Bijelom Brijegu?), dadnem zdravstvenu knjižicu s uputnicom od pedijatra, puste nas preko reda (super!) i kad tamo – PANIKA, TREBA BEBI IZVADIT KRV, AAAAAAAAAA?!?!?!?! Jao strke, jao kijameta, gledam u čudu i kontam 'šta je sad?'. Nitko se od nazočnih sestara, doktora i kojekakvog medicinskog osoblje ne usuđuje izvadit bebi krv. WTF?! – Nitko NE ZNA izvadit bebi krv. I nakon desetak minuta, nađu neku stariju medicinsku sestru, koja je, prema mojoj slobodnoj procjeni, radila i u staroj Jugi, da izvadi našoj bebi krv – mislim 'ova ima godina, radila je u vremenu kad se je trebalo znat to šta se radi …i'.
I tako, staviše bebi oko ruke onu traku, da se vene bolje vide – kažem 'na Neonatologiji bebi uvijek vade krv iz vene na šaci, a ne iz vene na ruci'. Teta me pogledala kao najgoreg heretika, kao biće nižeg stupnja razvoja, kao pseto koje se valjalo u kakvom kanalu, kao … ne znam kako da to opišem. I ne reče ništa. Bolje. I lagano medicinska sestra, teta, zabi iglu mojoj bebi u ruku i jedno veliko – ništa. Ni kapi krvi. Naravno, teta je promašila venu. I na moje i ženino 'veliko zadovoljstvo', a bebino još veće, teta je sa vrhom zabijene jeb*ene igle počela tražit bebinu venu. Plač do neba. Meni se krv sledila. Pustim 3-4 sekunde, bebi ni kapi krvi. I reknem da se igla smjesta izvadi. I teta izvadi iglu. Beba se zacenila od plača. I kaže meni medicinska sestra, da kako oni nemaju igle koje imaju dole na Pedijatriji/Neonatologiji, kako ovo, kako ono, meni tlak do neba, zvjezdice mi plešu pred očima, aaaaaa – 'Ženo', kažem supruzi, 'oblači bebu, idemo odavde' …
I odemo iz Laboratorija, odemo nazad na Pedijatriju/Neonatologiju, objasnimo medicinskim sestrama u čemu je problem, njih dvije uzmu bebača i za manje od 20 sekunda (da, sekunda!!!), epruveta krvi (iz vene na šaci naravno!) napunjena. Beba malo zaplakala kad su joj vadili iglu iz ručice i ništa više. Spakiram ženu i dijete u auto, nazad u Laboratorij. Tamo me gledaju kao tele u šarena vrata . I ja sam njih pogledao, kao bik crvenu krpu, samo sam se nekako suzdržao … Dadnem epruvetu krvi, sestra me pita 'Da li je to ona beba od maloprije?', kažem 'Da' i odem dok još mogu otići … Popodne se bebi nije vidjela ranica na šaci, ali je rana na ruci bila dobro modra …
I prođe tako par mjeseci, kaže specijalista, kontrola – opet vađenje krvi. Odemo do pedijatra, dadne nam uputnicu i kaže 'Krv se sad ne vadi u Laboratoriju, već ovdje u Domu Zdravlja.' Super, ne moramo opet gore. I tako dođemo sutra u Dom Zdravlja (jao, jao ironičnog naziva), kad tamo u prostoriji koja može primiti dvadesetak ljudi, što sjedi, što stoji barem 50-60 ljudi – starci, bolesnici, pokoja trudnica, nema beba, nema djece … Atmosfera kao iz bolnice doktora Pilikosta - vjerni čitatelji Alan Forda će sigurno lako zamisliti sumornost i turobnost situacije u kojoj smo se našli. Uzmem broj, sto i koji, medicinska sestra odbrojava pedeset i nešto, gledam okolo – trećina ljudi uopće nema brojeve, trećina gleda svoj broj, sliježu rezignirano ramenima, a trećina gleda svoje brojeve – neki ih imaju dovoljno za pokera, a neki vala i za remija. I pitam medicinsku sestru za 'šankom' da li bebe imaju prednost kod davanja krvi, odbrusi mi 'NEMAJU' (kao kako joj se usuđujem obratit i čak i pitati takvu glupost)… I tako, vrijeme teće na kapaljku (cca 30-ak minuta), jad i čemer, okolo kašljucanje, tu i tamo koji penzić zamanta, trudnici pored moje žene klecaju koljena, invalid u kolicima vrti žućkastim očima, zraka nimalo … Otvoriše se vrata, izađe neka žena držeći se za ruku, uguram suprugu s bebom i odem do 'šanka' – 'Evo zdravstvene s uputnicom da se bebi izvadi krv' i dadnem broj koji naravno nije na redu. Medicinska sestra me pogleda, ali je ušutila kad me je u oči pogledala … Dadne mi papire, mi uđosmo, supruga sjede s bebom i opet – panika – došla beba da vadi krv?! I opet lupkanje po rukicama, po šakicama, stavljanje trake na jednu ruku, pa na drugu ruku, dolazi jedna sestra, doktorica, šta li već, gleda rukice izgubljeno, ne usuđuje se prići bebi s iglom, meni tlak raste, mrači mi se pred očima … muko moja … Kad eto, dođe neka sestra, ne pitah je za ime, sjede, stavi bebi traku na lijevu ruku, pričeka koju sekundu, iglica bebi pod kožu, krv poteče … Jao kulerice, respect! … 'Pa gdje si do sada bila …', mislim. Beba malo zaplače, ništa skoro. Supruga obuče bebu, mi preko vrata, bježi, bježi odavde …
I prođe tako par mjeseci, kaže specijalista, kontrola – opet vađenje krvi. Odemo do pedijatra, dadne nam uputnicu. I odem fino do Poliklinike H da se raspitam za ove nalaze – kažu mi cijenu (50ak KM – hm, nije da mi se rastaje od 50 km, ali opet dijete je dijete). I kad me na kraju pitaše kolika je beba, ja rekoh, a oni se uhvatiše za glavu, da kako je maloj bebi problem izvadit krv, da ovo, da ono i da odemo u Dom Zdravlja. E kad me privatnik šalje u Dom Zdravlja, onda …
I mi naravno ujutro u Dom Zdravlja, uzmemo broj i čekamo da uopće počne vađenje krvi (tj. mi uranili zorom ranom) – treba li uopće govoriti da je bilo barem 50-60 ljudi, da je klima ovaj put čak i radila (da je 5 puta jača, možda bi je se i primijetilo), da opet nema zraka, da su brojevi opet stoja i nešto u igri, poker, remi, kašljucanje …
I tako, oko 07:30, dođoše sestre za pult, da ne kažem šank, i objasnim da je u pitanju mala beba i šta ti ja znam, a teta na moje veliko iznenađenje kaže da nema problema i da joj dam zdravstvenu, uputnicu … Ja k'o posran golub, kontam 'neće nešto na dobro ni danas…'. I kaže mi teta da je uputnica za Laboratorij na Bijelom Brijegu, a ne za Dom Zdravlja. 'Molim?', pitam, 'pa zadnji put smo ovdje vadili krv, ista uputnica, ista beba, isti pedijatar, isti nalazi …'. 'Ne,' kaže medicinska sestra, 'trebate otići na Bijeli Brijeg u Laboratorij i tamo izvadit krv' … Naravno, zašto jednostavno, kad može komplicirano. I mi preko vrata, usput stanemo kod pedijatra radi jedne dodatne uputnice (i to je duga priča grrrrrrrr) i pitam za Laboratorij i ovu 'staru' uputnicu za vađenje krvi … 'Da, ovo je uputnica za Laboratorij', kaže mi pedijatar, mrtvo hladno. 'Kako ja to mogu znat', upitam, 'pa zadnji put smo ovdje vadili krv'. 'Ovo je uputnica za Laboratorij', kaže mi pedijatar, bez imalo volje ili želje da mi objasni u čemu je fora i nije mi jasno kako oni mogu očekivati da ja mogu znat uopće pročitat njihov rukopis, a kamo li znat kamo me šalju – kao da to i piše … Ništa, šuti, bježi vanka, auto, Bijeli Brijeg. Nađemo parking bez problema (stvarno bez problema, bez sarkazma), uđemo u Laboratorij, dadnem bebinu zdravstvenu i uputnicu, sestra nas pošalje i reče da imamo prednost. 'Hvala', rekoh.
Uđemo odmah slijedeći na vađenje krvi, i opet ista scena – panike, hvatanje za glavu, došla beba vadit krv. 'Ma dajte ljudi…', kontam u sebi 'Ne opet …'. I nema tko bebi izvadit krv. I gledam okolo u svoj svojoj muci i imam i sta vidjeti. 'Anitjela štitne žlijezde se vade srijedom' – ne, nije moja greška u tipkanju. Moradoh slikat mobitelom, neće mi ljudi vjerovat…
I tako gledaju bebu jedna, druga … Ništa. I dođe neka postarija medicinska sestra (možda opet ona ista, ne znam više ni sam), stavi bebi oko ruke traku, kažem da se na Pedijatriji/Neonatologiji krv vadi iz vene na šaci, a meni ova Harpija 'Neće nama roditelji određivati odakle ćemo mi djeci vadit krv'. Ja opet kao onaj golub … Šuti i duraj. I tako oni bebi gledaju vene na jednoj ruci, pa na drugoj, pa na jednoj nozi, pa na drugoj nozi … I nakon nekog vremena, staviše traku opet na lijevu ručicu, igla uđe pod kožu, beba vrisak, meni oči zasuziše … I opet, naravno, ni kapi krvi da izađe … I gledam kako MOJOJ BEBI MEDICINSKA SESTRA POD KOŽOM IGLOM TRAŽI VENU 4-5 SEKUNDA, A JADNIČAK MOJ MAJENI VRIŠTI I VRIŠTI … U tri P. M. Kažem Harpiji 'Vadi iglu, nećeš mi dijete patit', ona iglu izvadi, stavi onu vatu s alkoholom na ruku, ustade se i na vratima reče 'Ja nikad djecu nisam patila', ja za njom i stadoh nekako, stadoh. Srećom, tri put sam teži od nje, slomio bih je kao grančicu i nju i sve oko sebe … Je l' moram napominjat da beba i dalje vrišti?!?! Pokupimo se, tlak supruzi i meni trista, barem …
Šta sad?! Gdje bebi izvadit krv? 'Ajmo na Pedijatriju/Neonatologiju, pa šta bude, do sada je bilo ok dole. Mi na kapiju, tamo osiguranje ne pušta nikog da uđe s autom. Objasnim da imamo malu bebu za Neonatologiju, zdravstvena, uputnica… 'Prođi' i mahne nam tip iz osiguranja, 'Hvala, do viđenja', rekoh.
Na Neonatologiji poznata lica, doktori, sestre … Objasnimo u čemu je problem, kažu nam 'Nema problema, samo pričekajte već je jedna beba unutra'. Pričekasmo par minuta, pustiše nas unutra, dođe sestra, nagnu bebinu šakicu, bocne iglom, krv poteče … Epruveta napunjena, ranica jedva vidljiva (da sad ne opisujem onu ranu s ruke uffffff), beba jedva da je zaplakala. Zahvalimo se sestri, odnesem krv u Laboratorij, tamo me opet gledaju kao tele u šarena vrata – pa odakle krv, pa kad prije, bla bla bla; ja već poravnao, dadnem epruvetu s krvi i preko vrata … kući …
Bože mili, zar si me za ovo ostavio?!
Pitanje ministrima zdravstva, političarima i inima – zar vi stvarno mislite da su zdravstveni sustav one velebne ZGRADE šta ih podižete na Bijelom Brijegu? Ili privatne poliklinike koje niču kao gljive poslije kiše?!
Pa ljudi, tu vam/nam radi medicinsko osoblje koje NE ZNA BEBI IZVADIT KRV!!! Samo Bog zna šta još ne znaju i šta sve ne znaju …. A svaki nam mjesec skidate s plaća ajme svote para i za mirovinsko i za zdravstveno i za poreze. Od svoje mirovine ću moć samo skapavat, zdravstveno je opisano u tekstu, a u šta se porezi troše, kao i sve ostalo – bez komentara …
Ovom prilikom se najiskrenije zahvaljujem medicinskom osoblju na Pedijatriji/Neonatologiji – i medicinskim sestrama i doktorima - na razumijevanju i želji da nam pomognu. A 'glavonjama' predlažem da 'posude' medicinske sestre sa Neonatologije Laboratoriju i inim odjelima i neka one nauče ostale kako se bebama vadi krv. I platite im svaki sat posudbe barem kao dnevnicu, jer su zaslužile svaki taj fening…., stoji na kraju pisma čitatelja portala koje nam je upućeno na redakcijski mail.
