Općem arhitektonskom uništenju Mostara u posljednjih dvadeset godina su skoro jednako doprinijeli rat, poslijeratna obnova, pa i ono što je u žargon ušlo kao „klasična rekonstrukcija“. Arhitektonski biseri koje su Mostaru poklonili mimar Hajrudin, Andrej Damjanov Zografski, František Blažek, Maximilian David, Miloš Komadina, Josip Vancaš, Drago Ibler, Bogdan Bogdanović ili Zlatko Ugljen su većinom uništeni u ratu, prepušteni propadanju, neadekvatno obnovljeni, a neki od njih i izgubljeni za sva vremena.
Toplu vodu ne treba izmišljati, pa primjer izvrsne restauracije povijesnog naslijeđa i njegovog prilagođavanja modernim potrebama ne trebamo tražiti po bijelome svijetu, već ga možemo pronaći ovdje, u Mostaru. Štoviše, primjer koji slijedi je 1986. osvojio nagradu za arhitekturu fondacije Aga Khan, a zapisan je u radu "Konzervacija Starog Grada u Mostaru" autora Džihada Pašića i Amira Pašića.
Nakon što je Mostar nakon II. svjetskog rata dobio novu urbanu mrežu sa pratećim infrastrukturnim sadržajima, jezgra grada je postala sporedna u svakodnevnom životu tadašnjih Mostaraca. To je dovelo do polaganog, ali sigurnog, propadanja Starog Grada u vremenu kad Mostar još uvijek nije bio turističko odredište.
Primarna proizvodno-trgovačka funkcija mostarskog Starog Grada je bila izgubljena, a izgradnjom brojnih mostova na Neretvi i Stari most gubi svoj prometni značaj, iako je još do kraja 19. stoljeća bio jedini način prelaska preko Neretve.
Kako bi se riješio ovaj problem grad Mostar krajem '70-ih godina osniva Radnu organizaciju Stari Grad čija je svrha bila revitalizacija zapuštenog centra grada – jezgru iz otomanskog i okolno područje iz austrougarskog razdoblja. Na čelo RO Stari Grad je postavljen dotadašnji inspektor republičkog zavoda za zaštitu spomenika Džihad Pašić, a za njegovog asistenta Amir Pašić.
Vizija koju je Džihad Pašić imao nije uključivala samo restauraciju objekata, već i njihovu adaptaciju suvremenim potrebama. Od zaboravljene „crne rupe“ Mostara iz '60-ih i '70-ih godina, Stari grad je do kraja '80-ih postao popularno mjesto za noćne izlaske, ali i turističko odredište, ne gubeći niti jednom dijelom svoju arhitektonsku vrijednost.
S početkom rada RO Stari Grad, započele su i prve aktivnosti na revitalizaciji. Mapirani su svi objekti koji se nalaze u staroj gradskoj jezgri, a u dokumentaciji su zabilježeni i njihovi najsitniji detalji kombinacijom terenskog rada i korištenjem starih fotografija i crteža. Osim toga, organizirano je nekoliko javnih rasprava i anketa kako bi građani mogli sudjelovati u revitalizaciji ovog dijela Mostara.
Nakon mapiranja i određivanja prioriteta u restauraciji ili potpunoj obnovi, angažirani su isključivo lokalni radnici iz poduzeća GP Građep i zanatske udruge UniZanat.
Pojedine radove, poput stabiliziranja Starog mosta, su mehanizacijom i opremom pomagale hidroelektrane na Neretvi.
Angažirani su kamenoklesari, kovači, krovopokrivači i tesari koji su imali iskustvo u radu na ovoj vrsti objekata. Cilj je bio restaurirati svaki objekt kako bi se vratio nekadašnji izgled i istovremeno ga prilagoditi novim namjenama. Svaki objekt je morao biti dodatno strukturalno ojačan zbog strogih zakona o građenju koji su uslijedili nakon katastrofalnih potresa u Banjaluci i Skoplju. RO Stari Grad je tom prilikom proizvela i vlastitu vrstu žbuke koja je istovremeno odgovarala nekadašnjem i suvremenom načinu građenja.
Radovi su djelomično financirani iz gradskog proračuna, a većim dijelom iz renti i naknada koje su se prikupljale na području Starog Grada. Troškovi se nisu odnosili samo na restauraciju, već i na privremeno preseljavanje stanara koji su živjeli u objektima za koje je predviđena obnova.
U samo desetak godina su obnovljene ili restaurirane Karađozbegova, Roznamedžijina, Koskimehmedpašina i Ćejvanćehajina džamija, Kajtazova i Bišćevića kuća, spomen-kuća Džemala Bijedića, Tabhana, hamam, mlinice na Radobolji, kule Tara i Halebija, Stari Most, Sahat-kula, te nekoliko zgrada iz austrougarskog razdoblja.
Nisu svi objekti zadržali izvornu namjenu. Tabhana je dobila kazalište na otvorenom, kula Tara je prenamijenjena u umjetnički atelje, a u Roznamedžijinoj džamiji je otvorena umjetnička galerija.
Nekoliko godina prije početka radova u Starom Gradu, izgrađen je hotel Ruža, remek-djelo bosanskohercegovačke arhitekture. Ne samo da ovaj hotel nije nagrđivao obližnji Stari Grad, već ga je nadopunjavao. Nagrađivani arhitekt i sveučilišni profesor Zlatko Ugljen je postigao da objekt tih gabarita i dalje sadrži skromnost i nenametljivost u odnosu na okolinu, a pored hotela su posađene masline, vinova loza i smokve.
Književnik Mile Stojić je u tekstu „Ugljen i dijamanti“ zapisao:
„Ugljenove čiste forme naslanjale su se na sklad orijentalne morfologije starog grada i Starog mosta, a odisale su, koliko modernošću i duhom vremena, toliko i pečatom prirode - kroz hotelski dnevni boravak protjecao je jedan krak rijeke Radobolje, donoseći u atmosferu prozračnog restorana permanentan dašak svježine“.
Ondašnjeg hotela Ruža više nema, a na njegovom mjestu je izgrađen karakterističan primjerak mostarske poslijeratne arhitekture koju opisuju tri riječi: glomazno, betonsko i nezavršeno.
